Bijeg iz vreće

Bijeg iz vreće

Kada sam dobio poziv za vojsku nije mi ni na kraj pameti bilo fingirati nesposobnost i tražiti odgodu. U to vrijeme previše sam bio poslom vezan za radionu i fizička kondicija i zdravlje su očajnički trebali svakodnevno vježbanje i stegu kakvom se redovna vojska reklamirala. Da sam tada znao da ću se vratiti petnaestak kila deblji i duplo inertniji vjerojatno bih se na vrijeme pobrinuo za neku egzotičnu dijagnozu kod psihijatra.

Dok smo autobusom ulazili u grad prošli smo pokraj bolnice ili umobolnice, nisam siguran. Ali pogled na ljude iza rešetaka koji pružaju ruke van i mole prolaznike za cigaretu na trenutak je ušutio sve u autobusu. Zatim naravno smijeh i podrugivanje. Prvi susret s vojarnom, stotinama čelavaca i grlatim zapovjednicima bio je pomalo šokantan. Govor dobrodošlice održao nam je zapovjednik izrazito beogradskog naglaska što je govorilo o visini njegove stručnosti i spreme čak i više nego činovi na njegovim ramenima. Biti Hrvat, tako visoko vojno školovan i nekad davno velika faca u Beogradu govorilo nam je da je to jedan od najopakijih zapovjednika koje ćemo upoznati. U njegovom govoru dobrodošlice bilo je puno govora o časti, odgovornosti, ponosu s kojim moramo nositi svoju odoru i slično, a završni dio se odnosio na eventualne pokušaje bjega iz kruga vojarne. Tu je nespretno upotrijebio prijetnju koja je glasila  Iz ove vojarne možete samo sa propusnicom koju sam vam Ja potpisao ili u mrtvačkoj vreći!. Sama izjava je bila pretjerana i nerealna jer iz vojarne se moglo izići s potpisom bilo kojeg zapovjednika voda, a rijetko bi se tko usudio tražiti slobodan izlaz baš od glavnog zapovjednika vojarne. Spominjanje mrtvačke vreće je vjerojatno bila alegorija potencirana ratnim iskustvima dotičnog zapovjednika i svima nam je odzvonila u ušima toliko puta da ozbiljno shvatimo kako bjegovi nisu prihvatljivi. Ali na jednog ročnika taj slikovit govor djelovao je krajnje pogubno. Jedan od onih koji su mislili da će ih vojska zaobići, student do dvadeset i osme godine sa napokon zasluženim zvanjem doktora medicine. Poziv ga je dočekao par dana prije tridesetog rođendana. Sada više nije bio gospodin doktor u klompama i bijeloj kuti nego jedan od tisuću depersonaliziranih ročnika u maskirnoj uniformi i friško uglancanim prevelikim čizmama. Postrojeni na betonskom poligonu pred glasnim i prijetećim zapovjednikom, nas par u zadnjim redovima smo jedva suzdržavali smijeh. Svaki put kada bi zapovjednik zaurlao, a prezivao se Medved, mi bi izvodili grimase i cerili se sami sebi, a još više njemu. Ali taj mladi doktor, a zapravo stari ročnik, bio je toliko šokiran srčanim govorom dobrodošlice da je pola sata kasnije pronađen u wc-u prerezanih vena na rukama. Netko je vikao Deda se ubio!

Odvezen je na vrijeme u stacionar pa u gradsku bolnicu. Zakrpali su ga kao što je i on vjerojatno krpao svoje pacijente. Preživio je ali čuli smo par mjeseci kasnije da je dozvolu za rad kao doktor izgubio. U toj sumornoj vojarni upropastio je ono na čemu je radio cijeli život. Dok je njemu kao samostalnom  čovjeku koji živi svoj život oduzeta sloboda na tih deset mjeseci, nama mlađim ročnicima je vojska bila kao produžetak srednje škole, zabava i sprdanje zapovjednika i zapovjedi. Deda se tu nije znao uklopiti.  Svaki ročnik prije nego to postane prolazi kroz nekoliko psiho testova i testova osobnosti, testova inteligencije i testova fizičke spremnosti i stanja, a njegovu reakciju ipak nitko nije predvidio. Taj incident ubrzo je zaboravljen, a bjegovi su ipak postali svakodnevica. Stražarima je bila obećana nagrada od tri slobodna dana ako uhvate bjegunca.

Svi koji smo stražarili bili smo dužni odvikati proceduru u slučaju da nam se netko prikradao stražarskom mjestu. To bi uglavnom bili zapovjednici u nadzoru. Stoj! Stoj pucati ću! Zapovjednik bi znao lozinku i stražar bi se uvukao nazad u kućicu i nastavio svoj zečji san. Jedini uhvaćen bjegunac je bio moj dobar frend. Izlazio je svaku noć, odlazio kod djevojke i vraćao se ujutro pred svitanje. Bio je zadovoljan, nije radio probleme i do te večeri nitko ga nije posebno primjećivao. Uhvatio ga je jedan mali prigorac iz prvog voda. Plavokosi prgavac koji se financirao krađom tuđe vojne opreme i prodajom iste kada bi došlo do inventure. Taj malac ne samo da je uzviknuo stoj i stoj pucati ću, on je sam krenuo u potjeru za bjeguncem, trčao je ulicama za njime dok ga nije sustigao, srušio i unio mu Zastavinu verziju AK-47 u lice. Obojica su drugo jutro stajali pred satnijom. Postrojavanje za jutarnji pozdrav domovini. Jedan je prikazan kao primjer i nagrađen je sa čak pet slobodnih dana (uobičajeno je tri), a drugi kao najgori delikvent, lopov, bjegunac i kažnjen je prisilnim radom. Lopovom i opasnim kriminalcem je proglašen jer je prilikom čišćenja podrumskih prostorija pronašao upaljač od ručne granate i stavio ga u džep. Upaljač je nađen kod njega prilikom bjega, a  kasnije su zapovjednici od jednog upaljača pokvarenim telefonom stvorili nekoliko granata i povezali bjegunca s kriminalnim miljeom iz lokalnog narodnjačkog noćnog kluba. Noćenja u pritvoru su bila dodatno osiguranje da bjegunac ne nastavi sa svojom navikom.

Plavokosi cinkaroš, nagrađen za svoj dobro odrađen posao, vratio se s produženog vikenda nekoliko dana kasnije. Umislio je da sada može produžiti svoje vikende po volji. Razvodnici, koji su također ročnici, nisu voljeli cinkaroše i svaki najmanji razlog bio bi dovoljan povod za stegovnu mjeru. Kako je cinkaroš kasnio dva dana u povratku s vikenda tako su mu odredili dva nagradna dana prisilnog rada. Tako je imao vremena podružiti se sa ročnikom kojeg je prije tjedan dana ulovio i predao zapovjednicima.  Sve se vraća i sve se plaća. Dok je plavokosi bio u pritvoru mi smo provalili u njegov ormar i podjelili opremu koju nije uspio preprodati. Kod njega se moglo naći sve. Od čizama do gas maski i rezervnih spremnika za automatske puške. Njegov plijen smo podjelili prema potrebama, kome je što falilo, a ostatak smo zaključali u jednu od praznih kazeta. Temeljitija je bila osveta koju mu je priredio njegov uhićenik. U ta dva dana lukavo ga je ispitivao o njegovim sitnim nedjelima i prevarama. Naveo ga je da mu se pohvali, jer ipak, sad su na istoj strani i u istim govnima. Razlika je bila u tome što je kazna plavokosom bila samo dva dana, a frendu mjesec dana.

Da bi kazne izjednačili zajedno smo osmislili plan. Plavome ćemo napomenuti neke sitnice o lokalnoj radodajki (za koju smo saznali od zapovjednika trećeg voda), on će se zainteresirati i početi će se raspitivati. Priče će biti sočne ali umjerene da ga baš ne uplaše, a adresu ćemo mu dati u zamjenu za šteku cigareta. Točno tako je i bilo osim što je dao samo četiri kutije. Naravno, kako je tek izašao iz pritvora nije mu bio dozvoljen izlazak u grad pa je odlučio pobjeći. Na to smo i računali. Ustao je iz kreveta oko ponoći i uputio se prema tuširaoni, tamo se obukao i prošuljao kroz mračni hodnik kojeg kao i svake noći čuva usnuli požarni. Mi smo spavali obučeni u civilku i čekali da nas požarni obavjesti o bjegu. Čim je plavi izašao požarni nam je pokucao na vrata spavaone. Znali smo da Plavi ide preko zida pa smo otrčali do glavnog ulaza u vojarnu da ga stignemo. Iznad ulaza je bila stražara, a ročnici na straži prijatelji iz trećeg voda. Njihov zapovjednik koji je stajao na balkonu pripalio je cigaretu i mahnuo da nastavimo u tišini. Tog zapovjednika smo zvali Psihomodo, izvedenica iz njegovog prezimena ali temeljena na karakteru. Mrzili su ga podjednako i ročnici i ostali zapovjednici. Dok bi gušteri (friški ročnici) čekali autobus za grad ili odlazili na vikend on bi im kroz psihotične grimase svog sivog lica vikao kajee, idete svojim spermačama, ha!? Nije bilo vojnika u vojarni koji mu nije poželio izbiti zube. Znao je naš plan i sviđao mu se iz nekog nama nepoznatog razloga. Ostao je na stražari zadovoljno izvlačiti zadnje tragove nikotina iz cigarete i cerio se prema gradu.

Čekali smo dok se nije pojavila silueta malog šlampavog izdajice i odmakla stotinjak metara ispred nas. Mi smo šetali elegantno kao ekipa koja se vraća iz Jabuke, a malac ispred nas je svako malo uskakivao u haustore pribojavajući se da se iza dolazećih farova skriva vozilo vojne policije. Kada je došao do navedene adrese stao je zbunjen i počeo brojati katove. Nitko mu nije spomenuo višekatnicu, a kamoli neboder. Rečeno mu je da je njen prozor onaj sa ljubičastim zavjesama i lava lampom pokraj prozora. Zapravo nije znao što je lava lampa, a da je i znao nebi je mogao vidjeti. Ušao je u zgradu odlučan naći stan prema prezimenu koje smo mu dali. Prezimenu ljubavnice zapovjednika satnije. On je pozvonio na zvono stana na trećem katu dok smo mi sjedili na tribini košarkaškog igrališta, pili pivo i gledali početak igrokaza. Vrata je otvorila ona. Plavi je nešto rekao, a njegov slikoviti riječnik je vjerojatno uzbudio zapovjednika Medveda koji se odjednom pojavio u rozom kućnom ogrtaču. Dva dalekozora, nas petero, veliki prozori na hodniku i tri siluete koje se prepiru. Nekoliko šamara, jurnjava niz stepenice i urlanje. Psovke i prijetnje koje su sukljale iz zapovjednikovog grla zvonile su nam kao i prvog dana pri govoru dobrodošlice.

Od sljedećeg dana cijeli vod je bio na prisilnom radu, do daljnjeg. Shvatili smo tada da je „prisilni rad“ zapravo cjepanje drva, ličenje hodnika, čišćenje zapovjedničkih ureda i tome slično. To smo prihvatili bolje nego specijalističku obuku, tj. navlačenje netrzajnih topova po susjednim brdima. Plavi je bio još malo plaviji, pogotovo oko očiju.

Bližio se vikend i bili smo spremni provesti  ga radno kao i cijeli tjedan. Petak. Večernje postrojavanje u boksericama. Psihomodo nas gleda kroz nacereno friško obrijano sivo lice. Stane predamnom i pita A kaj vi radite tu? Pa zapisani ste za slobodni vikend!

Na zapovjed gospodine zapovjedniče!

Idite kući da neki medvjed ne dođe vašim spermačama!

Da gospodine zapovjedniče!

Nagurali smo prljavi veš u torbe i na brzinu obukli civilke. Istrčali smo iz vojarne u vjerovanju da bi se pukovnik Medved mogao pojaviti u svakom trenutku s mrtvačkom vrećomu ruci. Trčali smo po glavnoj cesti prema autobusnom kolodvoru i smijali se ko blesavi, a ni sami nismo znali zašto. Trčali smo sve dok nismo došli do one zgrade. Ona zgrada za koju nisam znao što je. Bolnica ili ludnica. Dobro zadihani, usporili smo pred prizorom zgrade obavijene sumaglicom. Dva tipa su sjedila na prozorskoj dasci sa unutarnje strane rešetki. Svjetlost koja je dopirala preko njihovih ramena kao da je bila jedina ulična rasvjeta na tom djelu ulice. Prilazili smo bliže i kako su siluete polako poprimale i reljefne obrise jedan od njih mi se činio sve poznatijim.

Dečki, imate pljugu?

Izvadio sam kutiju iz džepa i dao Dedi.

Ova ti je s posvetom od Plavog i Medveda...

Haha, ma nisam gadljiv. Ali, kak ste skužili da Medved praši Psihomodovu bivšu?

???