DIDGE ON A SUNNY DAY

DIDGE ON A SUNNY DAY

utorak, 14. lipnja 2011.

Leteći Prasci vs. Supertalent Vuk


Leteći Prasci vs. Supertalent Vuk



Tokom cijele godine tri prasca vježbala su i izvodila svoju točku na trampolinu, putovali svijetom i nasmijavali tisuće gledatelja. Samo u zimskom periodu, kada život pod šatorom i na cesti nije prihvatljiv, prasci i ostatak cirkuske družine imali bi dva tjedna odmora pa zatim treninge u dvoranama i zatvorenim bazenima. Na proljeće, kada bi se snijeg povukao prema planinskim vrhovima, Voditelj cirkusa uputio bi tri autobusa da okupe cijelu družinu i krenuli bi prema jugu.

Voditelj nije bio akrobat. On je debeljuškasti čovjek čekinjastih obrva i majmunskog izraza lica koji jednostavno voli putovanja, novac i šou program. Jedina konstanta u njegovom životu su tri krafne punjene sa domaćim pekmezom od šumskog voća. Gdje god na kugli zemaljskoj se nalazio, ujutro u osam sati uz kavu je morao imati svoje tri krafne.

Tri prasca što na trampolinu izvode sinkronizirane akrobacije nisu svakodnevni prizor, a ni ostatak programa nije bio manje atraktivan. Od početka karijere održavali su odličnu kondiciju i njihove butine su bile bez trunke sala. Zagrijavali su se izvodeći stare trikove i zatim radili na novim točkama. Iz nastupa u nastup uvodili su sve više detalja u svoje točke. Inspiraciju bi nalazili i u samoj publici. Tako su često znali ismijavati neukusno odjevene gospođe i njihove debele muževe. Prije točke rekli bi pred svima, OK, ovo moramo napraviti najbolje što možemo inače ćemo završiti u loncu gospođe u rozoj pelerini ili za zubom gospodina koji je samo za večeras odjenuo šator, a inače nosi kamp kućicu.

Kako to obično biva uhodanost i rutina donose sigurnost pa zatim kvalitetu i eleganciju. Izvodili su akrobacije nevjerojatnom suverenošću i lakoćom, kao da su rođeni za let. Tako su i reklamirani. Na plakatu iznad svih imena i naziva točaka nacrtana su bila tri prasca s orlovskim krilima.

Vuk  je imao scenu u kojoj ganja Crvenkapu i nikako je nemože uloviti jer ona spretno i akrobatski vozi svoj monocikl kroz skate park. Kombinacija ekstremnih sportova i zvjerske opasnosti. Da Vuk ne postane stvarno nasilan dobivao je ogromne porcije koje je velikodušno djelio sa kolegama prascima. Ali frustracija zbog konstantnog ganjanja Crvenkape je ipak bilo. Razmišljao odustati od cirkusa i želio se pridružiti svom rođaku koji se bavio rušenjem bespravno sagrađenih stambenih zgrada. Tu je bilo love ako se ruši, a još više ako se ne ruši. Vuk je volio novac pa mu je na pamet pala ideja. 

Ove godine družina je krenula na turneju skoro mjesec dana ranije nego inače. Izreklamirani snimkama sa youtube-a i činjenicom da im se pridružilo nekoliko sudionika TV show-a Supertalenti, već u prvom gradu rasprodali su četiri večeri unaprijed.

Originalnoj postavi se nije svidjelo što se na turneju kreće toliko ranije. Neke točke nisu bile usavršene, a najavljene pridošlice su ih iritirale kao tijesne cipele.

Uvođenjem mladih TV zvijezda prascima se smanjila minutaža, ali status je ostao isti. Znalo se da su pridošlice s TV-a ovdje  radi samopromocije ali i populariziranja cirkusa. Voditelj je sve pomno isplanirao baš kao što mu je Vuk objasnio i računica je bila neodoljiva kao piva bauštelcu.

Krenulo je. Karte su rasprodane iz nastupa u nastup i nekoliko gradova unaprijed. Vuk je rasao u Voditeljevim očima.

Novca je bilo kao nikad. Zaštitarske tvrtke su se borile za naklonost Voditelja isto kao i bankari koji su se od rezerviranih i nedostupnih ljudi u odjelima pretvorili u raskalašene veseljake uvjek spremne platiti ručak. Polako i sigurno u šatore se uvukao hedonizam. Nove i nedovršene točke nisu se više uvježbavale ni osmišljavale, a skuteri bi kasno u noć dovozili jelo i piće u šatore i autobuse. Jutra su postajala olovno teška. Kao i prasci.

Crvenkapa se ljutila na Vuka kako sporo trči za njom. I da se parkiram i legnem spavat kraj bicikla ti me nebi uspio uhvatiti!

Upravitelj cirkusa je primjetio kako se braća od simpatičnih odojaka pretvaraju u prave krmke i pripisao je to odrastanju. Njihove točke nekim čudom nisu gubile na kvaliteti već su dobile novu humorističnu dimenziju. Prasci u letu, lelujavih trbušina izvijali bi se aludirajući na lijeno izležavanje u rimsko carskom stilu, gađali bi se međusobno bobama grožđa i na najnevjerojatnije načine hvatali bobe u svoje slinave njuške. Publika ih je obožavala. Voditelj je redovito odbijao velike svote novca što bi mu nudili menađeri iz drugih cirkusa. Znao je, kada prođe ova Supertalent manija prasci će ostati jedino što valja.

Put ih je napokon doveo do juga Španjolske. Miris mora i nekoliko letaka sa fotografijama pješčanih plaža što je prascima pokazao Vuk, zaludili su braću i odlučili su protestirati nebi li dobili barem tjedan dana odmora na plaži. Dok su skakali na trampolinu vikali bi kako još uvjek ne vide more. Skakali bi sve više i više dok jedan od njih nije papkom poderao krov šatora. Iskakivali su kroz tu rupu i dalje vikali. Nebo je lijepo ali mi želimo vidjeti more! Gledateljima je ta scena imponirala jer su uglavnom bili imućni vlasnici apartmana i hoteljeri koji žive upravo od ljepote svojih plaža. Nakon predstave hoteljeri su oduševljeno nudili svoje usluge voditelju cirkusa i slavnoj trojci, a Voditelj je sutradan mudro odabrao najluksuzniju vilu. Planiranu zaradu za ovu sezonu davno je prešao i smatrao se zaslužnim za veliki uspjeh pa je mirne duše mogao odmoriti u hladovini palminih grana.

Vuk je prasce upozorio na opasnost sunčanja i dao im malu bočicu maslinovog ulja. Da potamnite, a ne izgorite! Prasci su već rezervirali daske za surfanje i kupili najšarenije kupaće havajke. Ležanje u hladovini i ispijanje koktela ili akrobatsko surfanje triju debelih krmaka bila je odlična reklama za cijeli gradić. Fotografi su dolazili snimiti prasce i nadali se kakvoj nepodopštini, a prasci neodgovorni kakvi jesu, nisu propuštali priliku za napraviti scenu. Razbili su apartmansku sobu, televizor je letio do plaže, sobaricu su napili i svukli pa fotografije stavili na internet, sa balkona su urinirali po gostima na terasi i onanirali na sred plaže sinkronizirano kao da se radi o cirkuskoj točki. Suncem oprženi i plažom zavedeni tjedan dana su živjeli kao kraljevi. Sve im se praštalo i svaki incident je bio prihvaćen.

Supertalenti su u međuvremenu izvodili svoj šou pod vodstvom Vuka. Njemu nije bilo ni do plaže ni do sunca. Sve što je trebao bilo je ovdje. Zapravo, sve što je trebao bilo je na pravom mjestu.

Prasci su se u cirkuski kamp vratili preplanuli, zategnute kože i još deblji. Voditelj cirkusa se u međuvremenu vjenčao s dvije blizanke, kćeri lokalnog barmena i njih je doveo u cirkus kao potencijalnu novu točku. Za sljedeći dan je najavljen veliki šou. Povratak prasaca praćen je kamerama najuglednijih TV kuća. Nakon uvodnih točki žonglera, Vuka i Crvenkape, Rasplesanih Slonova i Gumenog Čovjeka na scenu su izišla Tri Brata. Nekad sramežljivo rozog tena, a sada žarke boje kalifornijskog plejboja, stajali su svaki na svojoj skakaoni iznad trampolina. Zakoračili su jednako sporo i dramatično u prazninu i dvostrukim saltom obrušili se prema elastičnom tlu. Odbačeni u vis napravili su omiljenu "Herod na ladanju" scenu u kojoj jedan od njih leži dok mu drugi nosi pladanj sa voćem, a treći ga hladi palminom granom. Pljesak i ovacije. Slijedila je scena orgija u kraljevskoj palači. Kroz nekoliko okreta u zraku obukli su dvorske perike i tunike te se počeli štipati i iritantno hihotati. Groteska letećih prasaca je izazivala salve smijeha. Muškarcima su se krivili brkovi, a žene se rumenile zagolicane seksualnim aluzijama. Prasci su uživali u svojoj igri i ponosno se istezali i odbijali do vrha zakrpanog šatora. Kako su letili sve više osjetili su neko čudno stezanje i peckanje po koži. Bili su deblji nego ikada do sad i prevrtanje tolike količine sala po zraku je opteretilo njihovu zategnutu i preplanulu kožu do krajnosti. Skakali su i time grijali lelujavo salo. Suha koža je dostigla krajnju granicu elastičnosti. U sljedećem trenu prasci su se bezbrižno pogledali na putu prema dolje, namignuli kao znak za završnu točku i pri dodiru s trampolinom, u najnižoj točki zategnute plohe rasprsli se  kao vodeni baloni zapljusnuvši publiku vlastitim salom i iznutricama.

Posjetitelji su od šoka ostali u tišini i širom otvorenih očiju gledati nevjerojatan prizor. Braća prasci ujedinjeni u kaši bili su sveprisutni u šatoru. Njihova najveća točka ikad. Točka nestajanja.

Voditelj cirkusa okružen svojim blizankama, zasut povećim komadima svojih miljenika počeo je plakati. Tiho kao cvilež nepodmazanih šarki na vratima sobe u koju naviruje majka da vidi spava li njeno dijete. Baš tako tiho je plakao kao da se boji probuditi njuškice koje su ležale ispred njega.

Publika je nijemo i u šoku napustila šator. Žene su uglavnom histerično trzale glavama i tražile po torbicama što cigarete što maramice. Muškarci su izbjegavali pogledati svoje krvlju zašpricane žene ali sve u svemu im se svidio šou i jedino žale što sva ta svinjetina neće završiti kao kotlovina.

Voditelj je plakao i dok su ga vodili u ćeliju zbog osude za utaju poreza i neodgovorno vođenje cirkusa. Jedina stvar na koju je ipak mogao računati su krafne sa domaćim pekmezom od šumskog voća. Crvenkapa ih je donosila u ćeliju svaki dan.

Vuk Crvenkapu nikad nije uhvatio ali je nakon svega preuzeo cirkus i nastavio turneju sa Supertalentima. Uvjek se rado sjeti kako je jedva primjetno oblizao brkove, srknuo komadiće svojih prijatelja i tiho prošaptao eto, a nisam ni jednom puhnuo.


srijeda, 30. ožujka 2011.

Kupačica


Veli stari, došel barbjer (seoski vrač) u selo da pusti krv Malči jer je jadna imala problema s visokim tlakom. Zapraf, više problema je imal njezin muž jer je bila huda non stop. I tak su donesli velku kacu za grožđe, napunili z toplom vodom, Malča se skinula i ušla u kacu skup s pijavicama. Barbjer si je natočil gemišt i sel si na štenge. Malča se znojila od straha al nije smela piti alkohola. Mali Jožek je sve videl iz suše i onda otrčal do sela da veli svojim fakinima kaj je videl. Sva deca su dobežala do dvorišta da si pogledaju Malču golu, a ona se huda digla iz kace i počela decu nateravati po dvorišču. Barbjer si je dalje natakal vino i smijal se kaj bedast. Pijavice su se fino primile na blijedu babu, a deca su bežala po selu i vikala kak barbjer uči Malču plivati.

petak, 28. siječnja 2011.

Babička vještina jedne pudlice ili kovrčava majeutika

Babička vještina jedne pudlice ili kovrčava majeutika

Sjedio je u autu i čekao svog mentora, čovjeka koji je imao sve odgovore i znao kako ih držati samo za sebe. Sjedio je dugo i kako je vrijeme prolazilo postajao je svjestan besmislene situacije. Sjedim. Sjedim i čekam. OK, ipak, sjedim za volanom. Ja vozim. Ali zapravo ne vozim. Parkiran sam i čekam. I čekao je. Uvjek je čekao. Bez razmišljanja, pogovora, bez sumnje u svoga gospodara on je uvjek čekao.
Mnogo trenutaka kasnije na parkiralište se dokotrljao stari mercedes 250c, zelen, hrđave boje i obješenog lonca od auspuha. Lonac je nekoliko puta zazvonio po asfaltu prilikom prelaska preko ležećeg policajca i to je privuklo pažnju našeg šofera koji nikuda ne vozi. Zvuk lonca ga je podsjetio na vrtićku, školsku i vojnu kuhinju odjednom i time na žohare, neisprani beštek i amorfna jela bez naziva i okusa. Taj flešbek je bio dovoljan da mu se obrve asimetrično podignu prema proćelavom stalku za kapu s natpisom Žuja je zakon. Zeleno hrđava neman malo je kružila po parkiralištu i stala nekoliko mjesta dalje od našeg šofera koji je i dalje čuvao svoj volan i vodeću poziciju u svom malom ogranku firme. Ne samo da je bio šofer i imao takav sjajan auto (Daewoo Tico je u to vrijeme bio totalno aktualan i još uvjek nitko nezna zašto se Yugo pojavio u više filmova od Tica), već je i otplaćivao rate na isti. Gle, auto je na firmu, al ke, pa nebu firma otplačivala auto koji ti voziš i u privatne i poslovne svrhe. Pola firma, pola ti... Takav dogovor je imao sa svojim mentorom, a polovice su s vremenom postajale sve nejednakije. Iz novopridošlog rustikalnog auta izišla je neka diva jugo/disko/folk kategorije i pod ruku je zgrabila svog smežuranog suvozača očigledno talijanskog podrijetla (jer samo talijan zna da višak gela na kosi zapravo konzervira i čuva kosu prilikom kvarcanja). Godzila i konobarčić su otišli u pravcu suprotnom od onog u kojem je otišao mentor našeg junaka strpljenja, barem se to njemu tako činilo, a već i nije bio siguran jer davno je to bilo.
U hrđavom autu mjesto vozačice zauzela je iritantno bijela pudlica s ružnom frizurom. Baš kao i ostale pudlice bila je super zadovoljna svojom frizurom ali nije podnosila tuđe začuđene poglede na istu. Lajala je da bi privukla poglede i lajala je na ljude koji bi ju primjetili. Lajala je visokim, acetonsko kiselim i menađerski probitačnim glasom, zvuka prodornog kao pad najveće i najglasnije tacne iz ruku šlampavog konobara i sve to u nekoj nepravilnoj dobi ali u odlučnom stakatu.   
Naš heroj priče je sjedio odlučno kao poglavica „Četiri kotača“ i misli su mu počele navirati pulsirajući kao nakon tri duboke inhalacije dima lule mira. Prvo je pomislio da je slučajno uključio radio, ali ne, to je bio njegov i samo njegov unutarnji glas. Moraš se pokrenuti! Palo mu je na pamet možda skrećem pameću? i u tom trenutku je bio siguran u to, jer evo, to je već drugi glas. Kako mogu u glavi imati jedan glas koji neovisno o svemu misli svoje i sad odjednom ovaj drugi koji to primjećuje? Primjećuje li i onaj prvi ovog koji sada govori? Pričaju li o meni dok ja spavam? I najgore od svega, pričaju li o meni s glasovima iz tuđih glava?

Opet lavež. Opet cvilež. Opet ta grozna frizura!!!

Gledao je tu pudlicu i tiho sjedio u svom Ticu. Došlo mu je da viče. Nikada nije vikao. Sjetio se karate treninga kada ga je sensei tjerao da prilikom svakog udarca proizvede kratak i glasan HI! Nije mu to išlo. Usta bi mlitavo napravila taj oblik ali čim bi šaka od desnog pazuha krenula prema naprijed, nedostatak entuzijazma i životne volje bi proizveli taj nedefinirani i tihi hugh... Razmišljao je o tim danima i pitao se zašto je to bio takav problem. Evo sada kao odrastao čovjek nikakav problem nemam sa glasnim povicima. Tako je mislio. H! Pomislio je. HI! Ni ovaj nije izašao. Dodaj koji uskličnik, mora uspjeti!

HI!!!

U glavi mu je još ječilo ali usta nisu zauzela ni startnu poziciju. Gledao je psa i divio se toj sposobnosti glasanja. Iako iritantno i nikako estetski prihvatljivo, nedovoljno groteskno da bi bilo art i nedovoljno uvjerljivo da bi bilo zastrašujuće. Kako to uspjeva? Pokušati ću ponovno. Prvo nešto jednostavnije. A. Kao kod zubara. Da, A je najbolji izbor. Opustio je lice, izmasirao ga rukama, nekoliko puta isplazio jezik i pustio onaj zvuk za koji ne postoji slovo. Bilo je to zagrijavanje. Ponoviti još pet puta kao na teretani, 5 serija od 20 sklekova. Osjećao je kako mu žile u jeziku pulsiraju i traže akciju kao napaljeni terijer. Evo, spreman sam, ide!

KHIAAA!!!

Pudlica je stala u šoku. Oči su joj u sekundi narasle za dva broja i lavež u hrđavom mercedesu je prestao. Novonastali zvukoprazni prostor odisao je napetošću...

KAIIUAAAAAAAA!!!

Pudlica je prvotni šok zamjenila nevjericom i pomućenog razuma onako simpatično nakrivila glavu. Nije joj uspjelo biti simpatičnom zbog frizure...

Ideeeeš!!!

Ova samospoznaja kroz krik dostojan kakvog crvenokošca u napadu na plave košulje bila je kao pad berlinskog zida u ustima do tad nijemog heroja parkiranog auta. U tjeskobi ovog predugo parkiranog Tica istisnuo se prišt neslučenih razmjera, namjerio se izići kroz najbolniji dio obraza i znao je da nema povratka. Misli su mu glavom strujale sve brže i brže, napad lucidnosti, hiperventiliranje, luđački pogled i vatrogasci?!?!? Ha?? Kakvi vatrogasci?? Kud sad, nešto gori?
U crvenom Land-Roveru dovezla su se dva vatrogasca i parkirali na sred parkinga uz zvuk onemoćale sirene i lajt šou plave rotirke. Bilo je sunčano poslije podne pa rotirka i nije izazvala pretjerano oduševljenje (njeno je doba noć, a lokacije tajne, ona svijetli zavodnički, a zavedeni se piromanima zovu). Vatreni dečki s nekim metalnim predmetima, vjerojatno pajserom i škarama za lim, prišli su ruzinavoj barci potencirani prijavom neke babe koja ima toliko istančan sluh da čuje kad njenoj kćerki padne nešto prljavo na pamet, pa je eto jadna tri ulice dalje umirala u migrenama zbog laveža ovog psa orijaša zatočenog u razglasnoj kutiji, a mikrofoni u njegovim kutnjacima nisu pomagali ni najmanje.
I tako, dvije minute kasnije dva neustrašiva vatrogasca suočila su se sa tim čudovištom kojeg je do tada frizura štitila od bilo kakve interakcije s ljudima ili životinjama, čak ni buhe nije imao jadan. Ovi vatropišci su se usudili oskvrnuti pseći tabor, uklonili pudlicu s vozačkog mjesta i oslobodlili je s namjerom smještanja u azil za pse. Pudlica to nije shvatila tako plemenito.
Naš heroj je sve ovo gledao kao u kinu. Sjedio je usamljen u ljubavnom sjedalu. Shvatio je cijeli događaj na nekom drugom nivou i počeo se tresti. Misao o psu koji cvili i plače da ga oslobode, o psu koji je toliko gluplji od čovjeka ali opet psu koji se oslobodio iz ralja suncem pregrijalog auta. A on, čovjek, još uvjek je sjedio u autu, tih, uplašen, sam. Zaboravio je na trenutak sreće koji je doživio malo prije vikajući, jer da, vikao je, ali psa su spasili, a čovjeka nisu... Nitko ga nije ni primjetio. Osjetio je ljutnju, muku u želucu i stezanje u crijevima. Prevrtanje u glavi, kontrasti i žar boja probadali su mu oči i sljepoočnice, lice mu se grčilo i zubi škrgutali. Zubi su ga boljeli od tolikog stiska da je povjerovao da ponovno izbijaju, a okus krvi i metala u ustima nadražili su praiskonske porive u dnu njegove svijesti.
Mentor se bližio autu i nonšalantno fućkao melodiju iz nekog jugoslavenskog filma iz doba Čkalje. Čkalja je legenda. Mentor nije... Mentor je ušao u auto. Naš ukorjenjeli šofer sada je sjedio i slušao pripovjest o kurvi koju je mentor obrađivao cijelo prije podne i njenom mužu svodniku koji je stražario pred vratima, o njenom vrištanju i muževom zapitkivanju i provirivanju da se uvjeri da je sve u redu. I tako do trenutka kada je posprdno spomenuo kako je glupa kokoš cijelo vrijeme zanovjetala kako bi trebala dati vode svojem Pufaću, jer glupi recepcionar ne dozvoljava pse u hotelu pa jadni pesek sad mora biti dobar u tatinom mercedesu. Ma dobro da nema vode, sigurno bi opet zapišal pol auta...
Naš šofer je osjetio kako mu se lice razvlači u osmjeh. Osmjeh pun ironije i sarkazma, kiseo kao najkiselija baterija što mu je iscurila u daljinskom upravljaču dok je na telki bilo svjetsko nogometno prvenstvo. Nasmijao se još malo jače, razdvojio čeljusti i pustio urlik koji je ovaj put više zvučao kao zavijanje one pudlice nego njegov karataški HI!
AURAUUIIIIII!!!

Jutro. Ušao je u auto i miris deterđenta i paste za plastiku ga je obradovao. Uključio je radio i pod prstom je osjetio nešto ljepljivo. Hm, malo je ostalo...

Vijesti.
Pronađen je poznati poduzetnik izgriženog vrata i lica, sumnja se na pobješnjelu životinju.