DIDGE ON A SUNNY DAY

DIDGE ON A SUNNY DAY

utorak, 14. lipnja 2011.

Leteći Prasci vs. Supertalent Vuk


Leteći Prasci vs. Supertalent Vuk



Tokom cijele godine tri prasca vježbala su i izvodila svoju točku na trampolinu, putovali svijetom i nasmijavali tisuće gledatelja. Samo u zimskom periodu, kada život pod šatorom i na cesti nije prihvatljiv, prasci i ostatak cirkuske družine imali bi dva tjedna odmora pa zatim treninge u dvoranama i zatvorenim bazenima. Na proljeće, kada bi se snijeg povukao prema planinskim vrhovima, Voditelj cirkusa uputio bi tri autobusa da okupe cijelu družinu i krenuli bi prema jugu.

Voditelj nije bio akrobat. On je debeljuškasti čovjek čekinjastih obrva i majmunskog izraza lica koji jednostavno voli putovanja, novac i šou program. Jedina konstanta u njegovom životu su tri krafne punjene sa domaćim pekmezom od šumskog voća. Gdje god na kugli zemaljskoj se nalazio, ujutro u osam sati uz kavu je morao imati svoje tri krafne.

Tri prasca što na trampolinu izvode sinkronizirane akrobacije nisu svakodnevni prizor, a ni ostatak programa nije bio manje atraktivan. Od početka karijere održavali su odličnu kondiciju i njihove butine su bile bez trunke sala. Zagrijavali su se izvodeći stare trikove i zatim radili na novim točkama. Iz nastupa u nastup uvodili su sve više detalja u svoje točke. Inspiraciju bi nalazili i u samoj publici. Tako su često znali ismijavati neukusno odjevene gospođe i njihove debele muževe. Prije točke rekli bi pred svima, OK, ovo moramo napraviti najbolje što možemo inače ćemo završiti u loncu gospođe u rozoj pelerini ili za zubom gospodina koji je samo za večeras odjenuo šator, a inače nosi kamp kućicu.

Kako to obično biva uhodanost i rutina donose sigurnost pa zatim kvalitetu i eleganciju. Izvodili su akrobacije nevjerojatnom suverenošću i lakoćom, kao da su rođeni za let. Tako su i reklamirani. Na plakatu iznad svih imena i naziva točaka nacrtana su bila tri prasca s orlovskim krilima.

Vuk  je imao scenu u kojoj ganja Crvenkapu i nikako je nemože uloviti jer ona spretno i akrobatski vozi svoj monocikl kroz skate park. Kombinacija ekstremnih sportova i zvjerske opasnosti. Da Vuk ne postane stvarno nasilan dobivao je ogromne porcije koje je velikodušno djelio sa kolegama prascima. Ali frustracija zbog konstantnog ganjanja Crvenkape je ipak bilo. Razmišljao odustati od cirkusa i želio se pridružiti svom rođaku koji se bavio rušenjem bespravno sagrađenih stambenih zgrada. Tu je bilo love ako se ruši, a još više ako se ne ruši. Vuk je volio novac pa mu je na pamet pala ideja. 

Ove godine družina je krenula na turneju skoro mjesec dana ranije nego inače. Izreklamirani snimkama sa youtube-a i činjenicom da im se pridružilo nekoliko sudionika TV show-a Supertalenti, već u prvom gradu rasprodali su četiri večeri unaprijed.

Originalnoj postavi se nije svidjelo što se na turneju kreće toliko ranije. Neke točke nisu bile usavršene, a najavljene pridošlice su ih iritirale kao tijesne cipele.

Uvođenjem mladih TV zvijezda prascima se smanjila minutaža, ali status je ostao isti. Znalo se da su pridošlice s TV-a ovdje  radi samopromocije ali i populariziranja cirkusa. Voditelj je sve pomno isplanirao baš kao što mu je Vuk objasnio i računica je bila neodoljiva kao piva bauštelcu.

Krenulo je. Karte su rasprodane iz nastupa u nastup i nekoliko gradova unaprijed. Vuk je rasao u Voditeljevim očima.

Novca je bilo kao nikad. Zaštitarske tvrtke su se borile za naklonost Voditelja isto kao i bankari koji su se od rezerviranih i nedostupnih ljudi u odjelima pretvorili u raskalašene veseljake uvjek spremne platiti ručak. Polako i sigurno u šatore se uvukao hedonizam. Nove i nedovršene točke nisu se više uvježbavale ni osmišljavale, a skuteri bi kasno u noć dovozili jelo i piće u šatore i autobuse. Jutra su postajala olovno teška. Kao i prasci.

Crvenkapa se ljutila na Vuka kako sporo trči za njom. I da se parkiram i legnem spavat kraj bicikla ti me nebi uspio uhvatiti!

Upravitelj cirkusa je primjetio kako se braća od simpatičnih odojaka pretvaraju u prave krmke i pripisao je to odrastanju. Njihove točke nekim čudom nisu gubile na kvaliteti već su dobile novu humorističnu dimenziju. Prasci u letu, lelujavih trbušina izvijali bi se aludirajući na lijeno izležavanje u rimsko carskom stilu, gađali bi se međusobno bobama grožđa i na najnevjerojatnije načine hvatali bobe u svoje slinave njuške. Publika ih je obožavala. Voditelj je redovito odbijao velike svote novca što bi mu nudili menađeri iz drugih cirkusa. Znao je, kada prođe ova Supertalent manija prasci će ostati jedino što valja.

Put ih je napokon doveo do juga Španjolske. Miris mora i nekoliko letaka sa fotografijama pješčanih plaža što je prascima pokazao Vuk, zaludili su braću i odlučili su protestirati nebi li dobili barem tjedan dana odmora na plaži. Dok su skakali na trampolinu vikali bi kako još uvjek ne vide more. Skakali bi sve više i više dok jedan od njih nije papkom poderao krov šatora. Iskakivali su kroz tu rupu i dalje vikali. Nebo je lijepo ali mi želimo vidjeti more! Gledateljima je ta scena imponirala jer su uglavnom bili imućni vlasnici apartmana i hoteljeri koji žive upravo od ljepote svojih plaža. Nakon predstave hoteljeri su oduševljeno nudili svoje usluge voditelju cirkusa i slavnoj trojci, a Voditelj je sutradan mudro odabrao najluksuzniju vilu. Planiranu zaradu za ovu sezonu davno je prešao i smatrao se zaslužnim za veliki uspjeh pa je mirne duše mogao odmoriti u hladovini palminih grana.

Vuk je prasce upozorio na opasnost sunčanja i dao im malu bočicu maslinovog ulja. Da potamnite, a ne izgorite! Prasci su već rezervirali daske za surfanje i kupili najšarenije kupaće havajke. Ležanje u hladovini i ispijanje koktela ili akrobatsko surfanje triju debelih krmaka bila je odlična reklama za cijeli gradić. Fotografi su dolazili snimiti prasce i nadali se kakvoj nepodopštini, a prasci neodgovorni kakvi jesu, nisu propuštali priliku za napraviti scenu. Razbili su apartmansku sobu, televizor je letio do plaže, sobaricu su napili i svukli pa fotografije stavili na internet, sa balkona su urinirali po gostima na terasi i onanirali na sred plaže sinkronizirano kao da se radi o cirkuskoj točki. Suncem oprženi i plažom zavedeni tjedan dana su živjeli kao kraljevi. Sve im se praštalo i svaki incident je bio prihvaćen.

Supertalenti su u međuvremenu izvodili svoj šou pod vodstvom Vuka. Njemu nije bilo ni do plaže ni do sunca. Sve što je trebao bilo je ovdje. Zapravo, sve što je trebao bilo je na pravom mjestu.

Prasci su se u cirkuski kamp vratili preplanuli, zategnute kože i još deblji. Voditelj cirkusa se u međuvremenu vjenčao s dvije blizanke, kćeri lokalnog barmena i njih je doveo u cirkus kao potencijalnu novu točku. Za sljedeći dan je najavljen veliki šou. Povratak prasaca praćen je kamerama najuglednijih TV kuća. Nakon uvodnih točki žonglera, Vuka i Crvenkape, Rasplesanih Slonova i Gumenog Čovjeka na scenu su izišla Tri Brata. Nekad sramežljivo rozog tena, a sada žarke boje kalifornijskog plejboja, stajali su svaki na svojoj skakaoni iznad trampolina. Zakoračili su jednako sporo i dramatično u prazninu i dvostrukim saltom obrušili se prema elastičnom tlu. Odbačeni u vis napravili su omiljenu "Herod na ladanju" scenu u kojoj jedan od njih leži dok mu drugi nosi pladanj sa voćem, a treći ga hladi palminom granom. Pljesak i ovacije. Slijedila je scena orgija u kraljevskoj palači. Kroz nekoliko okreta u zraku obukli su dvorske perike i tunike te se počeli štipati i iritantno hihotati. Groteska letećih prasaca je izazivala salve smijeha. Muškarcima su se krivili brkovi, a žene se rumenile zagolicane seksualnim aluzijama. Prasci su uživali u svojoj igri i ponosno se istezali i odbijali do vrha zakrpanog šatora. Kako su letili sve više osjetili su neko čudno stezanje i peckanje po koži. Bili su deblji nego ikada do sad i prevrtanje tolike količine sala po zraku je opteretilo njihovu zategnutu i preplanulu kožu do krajnosti. Skakali su i time grijali lelujavo salo. Suha koža je dostigla krajnju granicu elastičnosti. U sljedećem trenu prasci su se bezbrižno pogledali na putu prema dolje, namignuli kao znak za završnu točku i pri dodiru s trampolinom, u najnižoj točki zategnute plohe rasprsli se  kao vodeni baloni zapljusnuvši publiku vlastitim salom i iznutricama.

Posjetitelji su od šoka ostali u tišini i širom otvorenih očiju gledati nevjerojatan prizor. Braća prasci ujedinjeni u kaši bili su sveprisutni u šatoru. Njihova najveća točka ikad. Točka nestajanja.

Voditelj cirkusa okružen svojim blizankama, zasut povećim komadima svojih miljenika počeo je plakati. Tiho kao cvilež nepodmazanih šarki na vratima sobe u koju naviruje majka da vidi spava li njeno dijete. Baš tako tiho je plakao kao da se boji probuditi njuškice koje su ležale ispred njega.

Publika je nijemo i u šoku napustila šator. Žene su uglavnom histerično trzale glavama i tražile po torbicama što cigarete što maramice. Muškarci su izbjegavali pogledati svoje krvlju zašpricane žene ali sve u svemu im se svidio šou i jedino žale što sva ta svinjetina neće završiti kao kotlovina.

Voditelj je plakao i dok su ga vodili u ćeliju zbog osude za utaju poreza i neodgovorno vođenje cirkusa. Jedina stvar na koju je ipak mogao računati su krafne sa domaćim pekmezom od šumskog voća. Crvenkapa ih je donosila u ćeliju svaki dan.

Vuk Crvenkapu nikad nije uhvatio ali je nakon svega preuzeo cirkus i nastavio turneju sa Supertalentima. Uvjek se rado sjeti kako je jedva primjetno oblizao brkove, srknuo komadiće svojih prijatelja i tiho prošaptao eto, a nisam ni jednom puhnuo.


srijeda, 30. ožujka 2011.

Kupačica


Veli stari, došel barbjer (seoski vrač) u selo da pusti krv Malči jer je jadna imala problema s visokim tlakom. Zapraf, više problema je imal njezin muž jer je bila huda non stop. I tak su donesli velku kacu za grožđe, napunili z toplom vodom, Malča se skinula i ušla u kacu skup s pijavicama. Barbjer si je natočil gemišt i sel si na štenge. Malča se znojila od straha al nije smela piti alkohola. Mali Jožek je sve videl iz suše i onda otrčal do sela da veli svojim fakinima kaj je videl. Sva deca su dobežala do dvorišta da si pogledaju Malču golu, a ona se huda digla iz kace i počela decu nateravati po dvorišču. Barbjer si je dalje natakal vino i smijal se kaj bedast. Pijavice su se fino primile na blijedu babu, a deca su bežala po selu i vikala kak barbjer uči Malču plivati.

petak, 28. siječnja 2011.

Babička vještina jedne pudlice ili kovrčava majeutika

Babička vještina jedne pudlice ili kovrčava majeutika

Sjedio je u autu i čekao svog mentora, čovjeka koji je imao sve odgovore i znao kako ih držati samo za sebe. Sjedio je dugo i kako je vrijeme prolazilo postajao je svjestan besmislene situacije. Sjedim. Sjedim i čekam. OK, ipak, sjedim za volanom. Ja vozim. Ali zapravo ne vozim. Parkiran sam i čekam. I čekao je. Uvjek je čekao. Bez razmišljanja, pogovora, bez sumnje u svoga gospodara on je uvjek čekao.
Mnogo trenutaka kasnije na parkiralište se dokotrljao stari mercedes 250c, zelen, hrđave boje i obješenog lonca od auspuha. Lonac je nekoliko puta zazvonio po asfaltu prilikom prelaska preko ležećeg policajca i to je privuklo pažnju našeg šofera koji nikuda ne vozi. Zvuk lonca ga je podsjetio na vrtićku, školsku i vojnu kuhinju odjednom i time na žohare, neisprani beštek i amorfna jela bez naziva i okusa. Taj flešbek je bio dovoljan da mu se obrve asimetrično podignu prema proćelavom stalku za kapu s natpisom Žuja je zakon. Zeleno hrđava neman malo je kružila po parkiralištu i stala nekoliko mjesta dalje od našeg šofera koji je i dalje čuvao svoj volan i vodeću poziciju u svom malom ogranku firme. Ne samo da je bio šofer i imao takav sjajan auto (Daewoo Tico je u to vrijeme bio totalno aktualan i još uvjek nitko nezna zašto se Yugo pojavio u više filmova od Tica), već je i otplaćivao rate na isti. Gle, auto je na firmu, al ke, pa nebu firma otplačivala auto koji ti voziš i u privatne i poslovne svrhe. Pola firma, pola ti... Takav dogovor je imao sa svojim mentorom, a polovice su s vremenom postajale sve nejednakije. Iz novopridošlog rustikalnog auta izišla je neka diva jugo/disko/folk kategorije i pod ruku je zgrabila svog smežuranog suvozača očigledno talijanskog podrijetla (jer samo talijan zna da višak gela na kosi zapravo konzervira i čuva kosu prilikom kvarcanja). Godzila i konobarčić su otišli u pravcu suprotnom od onog u kojem je otišao mentor našeg junaka strpljenja, barem se to njemu tako činilo, a već i nije bio siguran jer davno je to bilo.
U hrđavom autu mjesto vozačice zauzela je iritantno bijela pudlica s ružnom frizurom. Baš kao i ostale pudlice bila je super zadovoljna svojom frizurom ali nije podnosila tuđe začuđene poglede na istu. Lajala je da bi privukla poglede i lajala je na ljude koji bi ju primjetili. Lajala je visokim, acetonsko kiselim i menađerski probitačnim glasom, zvuka prodornog kao pad najveće i najglasnije tacne iz ruku šlampavog konobara i sve to u nekoj nepravilnoj dobi ali u odlučnom stakatu.   
Naš heroj priče je sjedio odlučno kao poglavica „Četiri kotača“ i misli su mu počele navirati pulsirajući kao nakon tri duboke inhalacije dima lule mira. Prvo je pomislio da je slučajno uključio radio, ali ne, to je bio njegov i samo njegov unutarnji glas. Moraš se pokrenuti! Palo mu je na pamet možda skrećem pameću? i u tom trenutku je bio siguran u to, jer evo, to je već drugi glas. Kako mogu u glavi imati jedan glas koji neovisno o svemu misli svoje i sad odjednom ovaj drugi koji to primjećuje? Primjećuje li i onaj prvi ovog koji sada govori? Pričaju li o meni dok ja spavam? I najgore od svega, pričaju li o meni s glasovima iz tuđih glava?

Opet lavež. Opet cvilež. Opet ta grozna frizura!!!

Gledao je tu pudlicu i tiho sjedio u svom Ticu. Došlo mu je da viče. Nikada nije vikao. Sjetio se karate treninga kada ga je sensei tjerao da prilikom svakog udarca proizvede kratak i glasan HI! Nije mu to išlo. Usta bi mlitavo napravila taj oblik ali čim bi šaka od desnog pazuha krenula prema naprijed, nedostatak entuzijazma i životne volje bi proizveli taj nedefinirani i tihi hugh... Razmišljao je o tim danima i pitao se zašto je to bio takav problem. Evo sada kao odrastao čovjek nikakav problem nemam sa glasnim povicima. Tako je mislio. H! Pomislio je. HI! Ni ovaj nije izašao. Dodaj koji uskličnik, mora uspjeti!

HI!!!

U glavi mu je još ječilo ali usta nisu zauzela ni startnu poziciju. Gledao je psa i divio se toj sposobnosti glasanja. Iako iritantno i nikako estetski prihvatljivo, nedovoljno groteskno da bi bilo art i nedovoljno uvjerljivo da bi bilo zastrašujuće. Kako to uspjeva? Pokušati ću ponovno. Prvo nešto jednostavnije. A. Kao kod zubara. Da, A je najbolji izbor. Opustio je lice, izmasirao ga rukama, nekoliko puta isplazio jezik i pustio onaj zvuk za koji ne postoji slovo. Bilo je to zagrijavanje. Ponoviti još pet puta kao na teretani, 5 serija od 20 sklekova. Osjećao je kako mu žile u jeziku pulsiraju i traže akciju kao napaljeni terijer. Evo, spreman sam, ide!

KHIAAA!!!

Pudlica je stala u šoku. Oči su joj u sekundi narasle za dva broja i lavež u hrđavom mercedesu je prestao. Novonastali zvukoprazni prostor odisao je napetošću...

KAIIUAAAAAAAA!!!

Pudlica je prvotni šok zamjenila nevjericom i pomućenog razuma onako simpatično nakrivila glavu. Nije joj uspjelo biti simpatičnom zbog frizure...

Ideeeeš!!!

Ova samospoznaja kroz krik dostojan kakvog crvenokošca u napadu na plave košulje bila je kao pad berlinskog zida u ustima do tad nijemog heroja parkiranog auta. U tjeskobi ovog predugo parkiranog Tica istisnuo se prišt neslučenih razmjera, namjerio se izići kroz najbolniji dio obraza i znao je da nema povratka. Misli su mu glavom strujale sve brže i brže, napad lucidnosti, hiperventiliranje, luđački pogled i vatrogasci?!?!? Ha?? Kakvi vatrogasci?? Kud sad, nešto gori?
U crvenom Land-Roveru dovezla su se dva vatrogasca i parkirali na sred parkinga uz zvuk onemoćale sirene i lajt šou plave rotirke. Bilo je sunčano poslije podne pa rotirka i nije izazvala pretjerano oduševljenje (njeno je doba noć, a lokacije tajne, ona svijetli zavodnički, a zavedeni se piromanima zovu). Vatreni dečki s nekim metalnim predmetima, vjerojatno pajserom i škarama za lim, prišli su ruzinavoj barci potencirani prijavom neke babe koja ima toliko istančan sluh da čuje kad njenoj kćerki padne nešto prljavo na pamet, pa je eto jadna tri ulice dalje umirala u migrenama zbog laveža ovog psa orijaša zatočenog u razglasnoj kutiji, a mikrofoni u njegovim kutnjacima nisu pomagali ni najmanje.
I tako, dvije minute kasnije dva neustrašiva vatrogasca suočila su se sa tim čudovištom kojeg je do tada frizura štitila od bilo kakve interakcije s ljudima ili životinjama, čak ni buhe nije imao jadan. Ovi vatropišci su se usudili oskvrnuti pseći tabor, uklonili pudlicu s vozačkog mjesta i oslobodlili je s namjerom smještanja u azil za pse. Pudlica to nije shvatila tako plemenito.
Naš heroj je sve ovo gledao kao u kinu. Sjedio je usamljen u ljubavnom sjedalu. Shvatio je cijeli događaj na nekom drugom nivou i počeo se tresti. Misao o psu koji cvili i plače da ga oslobode, o psu koji je toliko gluplji od čovjeka ali opet psu koji se oslobodio iz ralja suncem pregrijalog auta. A on, čovjek, još uvjek je sjedio u autu, tih, uplašen, sam. Zaboravio je na trenutak sreće koji je doživio malo prije vikajući, jer da, vikao je, ali psa su spasili, a čovjeka nisu... Nitko ga nije ni primjetio. Osjetio je ljutnju, muku u želucu i stezanje u crijevima. Prevrtanje u glavi, kontrasti i žar boja probadali su mu oči i sljepoočnice, lice mu se grčilo i zubi škrgutali. Zubi su ga boljeli od tolikog stiska da je povjerovao da ponovno izbijaju, a okus krvi i metala u ustima nadražili su praiskonske porive u dnu njegove svijesti.
Mentor se bližio autu i nonšalantno fućkao melodiju iz nekog jugoslavenskog filma iz doba Čkalje. Čkalja je legenda. Mentor nije... Mentor je ušao u auto. Naš ukorjenjeli šofer sada je sjedio i slušao pripovjest o kurvi koju je mentor obrađivao cijelo prije podne i njenom mužu svodniku koji je stražario pred vratima, o njenom vrištanju i muževom zapitkivanju i provirivanju da se uvjeri da je sve u redu. I tako do trenutka kada je posprdno spomenuo kako je glupa kokoš cijelo vrijeme zanovjetala kako bi trebala dati vode svojem Pufaću, jer glupi recepcionar ne dozvoljava pse u hotelu pa jadni pesek sad mora biti dobar u tatinom mercedesu. Ma dobro da nema vode, sigurno bi opet zapišal pol auta...
Naš šofer je osjetio kako mu se lice razvlači u osmjeh. Osmjeh pun ironije i sarkazma, kiseo kao najkiselija baterija što mu je iscurila u daljinskom upravljaču dok je na telki bilo svjetsko nogometno prvenstvo. Nasmijao se još malo jače, razdvojio čeljusti i pustio urlik koji je ovaj put više zvučao kao zavijanje one pudlice nego njegov karataški HI!
AURAUUIIIIII!!!

Jutro. Ušao je u auto i miris deterđenta i paste za plastiku ga je obradovao. Uključio je radio i pod prstom je osjetio nešto ljepljivo. Hm, malo je ostalo...

Vijesti.
Pronađen je poznati poduzetnik izgriženog vrata i lica, sumnja se na pobješnjelu životinju.

četvrtak, 23. prosinca 2010.

Space Shit

Moj Space Scooter je uništen. Beživotno leži u pustinji gdje ga ni pauk neće pronaći. Uništio ga je jedan od Apsolutnih. Naravno. Mogu sjediti ovdje na rubu kratera i psovati i zavijati ali kakva korist. Vozilo nalik na Renault Twingo kakav su vozili moji pra pra pra tamo dolje na zemlji prije oko 250 godina ali s pogonom na nuklearni dual core sada je zabijeno u mjesečevu pješčanu koru. Guzica mu strši u zrak, a iz mlaznica izlazi plavkasti magličasti dim.

Apsolutni je svoj Drifter kao i uvjek uključio na autopilota, a ovi noviji, skuplji i nabrijaniji modeli imaju nevjerojatne senzore koji ne prepoznaju modele letjelica sklepane prije 2247. godine. Oni zapravo pomisle da se radi o omanjem meteoritu, a to ih ne potakne na eventualnu promjenu smjera, ma neee. Vrijeme je novac. Njima takav susret aktivira najnovije laserske topove zvane Sticky Fingers. Ti topovi odašilju zrake koje ometajućem objektu promjene smjer kretanja, dodaju mu veliku opterećujuću masu i time ga zakucaju u obližnje parkiralište, restoran ili u vojni objekat (koji također opali iz svojih topova ali puno razornije moći). Sreća moja da me nije srušio kod kineske vojne baze ali volio bih da sam bliže civilizaciji. Sad moram sjediti ovdje dok Sticky Fingers ne popusti. Da, to djeluje i na ljude. Trenutno imam oko 400kg i da nisam izletio kroz šoferšajbu još bi sjedio u svemirskom fići. Sreća je i u tome što se to desilo tu, na Mjesecu. Na zemlji bih imao toliko kila da bi mi se kosti smrvile. Apsolutni smišljaju nova čuda svaki dan ali posljedice su im manje bitne. Modifikacije i dodatni update-ovi za vozila (kao i sve ostalo) koštaju previše pa je normalno da netko s vozilom npr. baždarenim na Mjesečeve uvjete uleti u zemljano gravitacijsko polje i uzrokuje prometni kolaps.

Drukčija je situacija s Mjesecom. Ako letjelica baždarena na zemaljske uvjete uleti na mjesec, eee, ona ovdje postaje mega jurilica. Naravno, to je sport kojim se vole baviti djeca Apsolutnih. Sa navršenih četrnaest godina za poklon dobiju bezazleno prevozno sredstvo nalik mojem Space Scooter-u i nakon par krugova po kvartu nabave dodatni nuklearni spremnik, djevojku koja želi večeras posjetiti vidikovac i pravac Mjesec. Najpopularniji fukodrom u ovom djelu galaksije. Davno su prošla vremena kad su klinci na fukićima promatrali Mjesec. Ali ti klinci su još super. Neznaju vozit, neznaju pravila, rade pizdarije i ginu. Ali koliko toliko gledaju kud voze. A ovaj Apsolutni koji me pokupio je gledao u svoj poslovni raspored, uključio auto pilota, podesio na najkraći i najbrži put do svog ureda, upalio sve senzore (koji kao što sam rekao ne rade baš kako bi trebali), uključio lasere (koji odlično rade) i pustio si preko šoferšajbe najnoviju sapunicu o davno zaboravljenim ravnicama Meksika i glavnom liku koji se vraća s Mjeseca i podiže farmu genetski modificirang kukuruza, dok ga njegova draga podržava, a punica s vrha obližnje planine šalje oluje i gromove u obliku poreznih istražitelja, sanitarnih inspekcija i prostitutki koje ga zavode. TO ja osuđujem!

Taksisti opet štrajkaju. Od kad je izgrađen glavni portal za teleportaciju samo pizdarije oko toga. Sada su zakrčili prilaz portalu i time zaustavili sav međugalaksijski promet. Jedina nelogičnost je što međugalakcijski promet nikako ne ugrožava domaće taksiste već im donosi posao. Kako to već biva njihov sindikat je financiran iz raznih fondova raznih firmi sa raznim motivima i interesima pa...

Sjedim i čekam da olakšam i da se olakšam. Sad mi se i kenja. Upravo ću u skafander ispustiti govno od nekih četrdesetak kila. Jebenti. Ćale bi bio ponosan. Skafander je predviđen za obavljanje nužde i ovaj model koji nosim je predviđen za max dva pražnjenja crijeva ukupne težine do jednog kilograma i ispuštanje dvije litre urina. Spremnik sa prahom koji u dodiru s mokraćom postaje želatinasta masa me ne brine previše. Prazan je i suh kao pijesak ove pustinje koja doslovno nikada nije kišu doživjela. Ok, osim kiše meteora. Ali spremnik za fekalije s crvenim natpisom MAX 1KG mi je pokrenuo lavinu matematičkih zadataka u glavi. Osim toga, kako čovjek može znati kolko mu je težak teret u crijevima? Kako zapravo znaš koliko ćeš smeđe materije izbaciti iz sebe? I ako nekim slučajem netko zna, što onda? Pusti van samo pola šnite? Apsolutni sigurno znaju. Ili znaju ili imaju velike i komotne spremnike koje možda mjenjaju samo jednom tjedno... Neznam. Ali znam da se još uvjek nemogu pomaknuti jer sam pogođen laserskom zrakom koja je nekim logaritmom pomnožila moju i težinu moje letjelice i sada dragoj napokon mogu reć, ej, najteža muda u ovom djelu galaksije bejbe!

Postaje mi hladno i čim uspijem ustat idem do krntije prikopčat se na napajanje. Odjelo zadržava toplinu tijela, toplinu izmeta i toplinu kisika u spremniku otprilike 24 sata. Naravno ako ga prethodno za isto napuniš i podesiš sve filtre. Prošlo je dva sata od mog prisilnog slijetanja i polako osjećam kako mi se palci na nogama smrzavaju.

Poslao sam hologramski prikaz situacije u centralu Vučne službe. Poslao sam isti takav svojoj djevojci. Poslao sam Apsolutnog u tri pizde materine. Poslao sam poruku mami da neću stić na večeru. Poslao sam frenda da mi nahrani mačka. Zvao sam taxi ali ne želi doć po mene jer mu je neisplativa ruta, da ne izgubi red na holodeku gdje čeka turiste. Ma dobro je. Sve što sam mogao napravio sam. E da, markacijska zraka. Da me lakše uoče kad budu dolazili po mene. Bzzzing! Iz kacige su u nebo suknule tri zrake. Plava, žuta i crvena. Rotiraju se, šire i sužavaju. Lijep lajtšou. Ovo će posisat zadnje trzaje energije iz odjela za čas.

Odgovor od Vučne službe. Vi ste br. 1248 na listi čekanja. Šaljemo redovni update svakih pet minuta. Cijena redovnog update-a je 0,25% vaših mjesečnih primanja. Cijena svakog dodatnog update-a je dodatnih 0,45% vaših mjesečnih primanja. Ukoliko ste član WFC-a (World Flying Club) prvih pola sata update-a su besplatni, a dodatni update-ovi iznose 0,17% prvih sat vremena čekanja. Mrak! Tisućudvjestočetrdeset i osmi sam na redu! Ali ovo je jedina dobra situacija kad si siromašan. Meni uzimaju 0,25% plaće, a isto tako i nekom bogatunu. I? Koga im se isplati prije spasiti? Ha? HA? Pa mene naravno! Mogu se kladit da će šleper prije doć po mene nego po nekog milijardera sa plaćom 367 puta većom od moje! Hahahahha!

Osim ako taj lovaš nije uplatio neku egzotičnu varijantu osiguranja za koju ja ni čuo nisam...

Jebemu.

Stiže odgovor od frenda. Mačak pobjego iz stana. Nije bed, ima skafander. Mrak. Kada na Mjesecu vodite ljubimca u šetnju mora nositi skafander, inače pobenavi. Nuždu obavlja u skafander. Ali, skafanderi za životinje imaju rasteretni ventil i apsorbacijske ćelije koje iz izmeta vuku energiju. Sve se koristi. Toplina, biomasa, bioplin... Urin se prerađuje i mačka ili pas ima stalnu zalihu vode, a preostali nitrati koriste za vatreno oružje instalirano na kacigi. Ponekad su psi čuvari naoružani i laserima, a mačkama se uglavnom daju laka vatrena oružja koja zapravo samo stvore bljesak i oblak magle koji joj služi da pobjegne od psa ili češće od Kraterskih Štakora. Štakori su često veći od prosječnih pasa, a zapravo i potječu od prvih pasa dovezenih na mjesec. Davni pokušaji da se na mjesecu proizvodi kisik i stvori ozonski omotač donekle su uspjeli, a prve životinje koje su imale čast šetati mjesečevom površinom bez skafandera bili su genetski dorađeni psi. Kao u nekom laboratoriju uspješnost se mjerila na velikom uzorku testnih štenaca i odraslih pasa i neminovno je bilo da će se neki preživjeli prilagoditi na život na Mjesecu. Čak i sa neuspjelim ozonskim omotačem. Ti psi, Kraterski Štakori, ipak nemogu živjeti od stijenja pa su se okomili na sve živo i neživo, a da ne liči na kamen. Svakodnevno napadaju ljude, lebdeće kontejnere za smeće, magnetne dostavljače gotove hrane, pse i mačke. Naročito vole mačke. Naravno. Susret mačke i štakora sliči političaru koji se susreo sa svojom savjesti. Prvo se gledaju ukočeno i znatiželjno. Zatim štakor poželi onako prijateljski prići bliže, kao dobri smo si. Mačak u šoku i nevjerici poželi pritisnuti tipku za samouništenje, a taj moždani impuls aktivira top na njegovoj kacigi. Štakor je odbačen pedesetak metara u daljinu, a mačak se od buke i bljeska ošamuti i ukaki u skafander. Na kraju prerade izmeta kroz ventil ispadne crna kuglica sa serijskim brojem skafandera koju je vlasnik ljubimca dužan pokupiti i odložiti u lebdeći kontejner za smeće. Moš mislit.

Evo, popušta. Polako podižem ruku s koljena. Još uvjek je barem tri puta teža. Prsti vise ravno prema dole i nemogu sklopiti šaku. Uf! Odustajem. Ali kroz nekih tri četvrt sata ili nakon nekih devet update-ova Vučne službe siguran sam da ću već stajat na nogama. I bit usran do koljena...

Zanimljivo je kako ljudski skafander, koji je rađen po pretpostavci da čovjek zna kolko će izbivati od civilizacije i da pomno planira svaki svoj dulji boravak u divljini, upravo iz tih razloga nema sve ove dodatne điđe i baje za preradu biomase i proizvodnju energije i nemože se samoodržavati kao skafander za ljubimce. To je to. Kakam vam na vaš S800 s poliamidnom podstavom i ultralakom karbonskom kahlicom. Hghhhhhh!!!

Kod upotrebe Sticky Finger lasera bitno je znati još neke pojedinosti. Neživi elementi duže ostaju pod utjecajem njegove zrake. Čista je logika da živa bića brže apsorbiraju učinke nego recimo jedna aluminijska letjelica. Prokrvljeno ljudsko tijelo ima svoju energiju i poništi djelovanje te opterećujuće zrake u prosjeku za tri do četiri sata. Dok vozila znaju ostati nepokretna i cijeli dan, tj. ono što se na Zemlji smatra danom. Da, sve živo brže olakša. Ja sam živ. Još uvjek. Ali ovaj smeđi teret koji sam izbacio iz sebe nije tako živ i još uvjek ima četrdesetak kila. Divotica!

Zing!

Stiže mi poruka!

Gospodine Schteff! Vaš ljubimac sa čipom br. 089709356 u skafanderu serijskog broja 5566348829 je izbacio kuglicu na ulazu broj 63-zapad u šoping centar Stargate. Kuglica je blokirala vrata i uzrokovala istjecanje 567m3 Apsolutnog zraka. Račun stiže. Kuglicu podignite na šalteru broj 2543 u zgradi Centra za sudstvo, javno zdravstvo, baždarenje tlačnih pumpi i ostalo.

Zing!

Sada ste 1247. na listi čekanja. Vaš spas u zadnji čas, World Flying Club.

Spas u zadnji čas.

U ZADNJI ČAS?

Zing!

Kaje bilo? Kak nebuš došel na večeru? Kaj, mama ti više nije potrebna? Budeš ti još plakal za menom. Ova tvoja mršavica mikrovalnu nezna uključit. Zapamti kaj sam ti rekla, još buš cvilil za menom!

Mama, ljuta.com!

U blizini je starački dom. Staračke domove odavno smještaju u ovakve zabiti. Čovjek bi rekao pa da, udaljenost od gradske vreve, spokoj, lijep pogled na majčicu Zemlju i život iza sebe...
Ne.
Možda su obitelji tih staraca zahtjevale da ih se što dalje odvede ili su svi ti starci uplatili velike novčane svote da se izgradi sigurno utočište za koje njihove obitelji željne nasljedstva neće znati?
Ni to.
Starački domovi su ovdje iz jednostavnog razloga. Godine 2178. balkanski znanstvenik, biolog i TV prorok dr. Ćutibre otkrio je načine prelaska u tuđu svijest, uzurpiranja tuđeg tijela i manipuliranje istim. Na taj način je skoro uspio osigurati pobjedu tadašnjeg omraženog kandidata za predsjednika općine. Osobno je ulazio u svijest svakom pojedinom biraču i na taj način primorao da glasaju za Baburu Grumka. Među ostalih tristosedamnaest kandidata on je imao uvjerljivo najveći postotak glasova. Sedam zarez četrdeset i pet posto glasova pripalo je njemu. Prvi najbliži kandidat je imao nula zarez sedamdeset i pet posto glasova, a to je devet zarez devet tisuća tristo trideset tri (i još masa trojki u nastavku) puta manje od Babure Grmka. Da je razlika bila desetostruka Babura bi bio proglašen pretsjednikom isti čas. Ovako su izišli na drugi krug izbora i obojca se diskvalificirali u TV dvoboju.

A zašto su dakle svi ti starci ovdje? E pa, oni su stara škola. Inovacije dr. Ćutibreta ubrzo su implementirane u školski sustav i sva elita Apsolutnih i poneko visoko rangirano sjemenište obrađivali su tehnike prelaska u tuđu svijest, etiku istog, vladanje u tuđem tijelu, higijenu misli i ostale problematike. Kako su u mladosti bili na vrhuncu časnosti i poštenja i stvarno uvjereni u ispravno odnošenje prema bližnjem, nisu se usuđivali poigravati s ovim tehnikama. Zapravo, svi Apsolutni su genetski zakinuti za smisao za humor, a sada kao i većini normalnih penzionera prikovanih za krevete, hodalice ili kolica umovi su im se počeli poigravati sa potisnutim željama i prisjetivši se starih tehnika prelaska u tuđa tijela tražili bi putene užitke u mladim tijelima oko njih. Starci su se znali okupljati kao bande u šoping centrima pa skupno prelaziti u grupe srednjoškolaca što su svakodnevno obilazili dućane. Stare kosti bi sjedile u predvorju šoping centra dok bi golišava mlada tijela jurila po garderobama, razbacivala odjeću i životinjski se seksala. Tako je krenulo. Ubrzo su se neki penzići osamostalili i vršili napade na kućanice, blagajnice, policajce i tko zna koga sve ne. Jednom prilikom je premijer Salamander u sred sjednice vladajuće stranke ustao i rekao „Meni je dosta, gledam ovog idiota cijeli dan i ne vjerujem što vidim. Sestro, ako vi nećete promjeniti program, ja ću promjeniti premijera! Gospodo, neopozivo dajem ostavku!“. Cijela država je zanijemila. Svima nam je bilo jasno da su penzići prevršili mjeru. Iako, svidjela nam se ostavka.

Sjedim i mislim, ne vjerujem da će neki penzić uletit u moje tijelo u ovom trenutku. Nebi imalo smisla. Oni su tamo na toplom, gledaju sapunjare, silikonske sestre ih peru, hrane i zadovoljavaju. Koji penzić bi sad volio biti ovdje, smrznut i usran?

četvrtak, 2. prosinca 2010.

JEGER MASTER

Radim kao zaštitar već šesnaest godina. Nemam nekih strahova prema oružju. Tolike godine rukujem pištoljem i okružen sam ljudima koji su naoružani pa je u mojoj svijesti pištolj samo produžetak budale koja ga nosi. Ja službeni (i jedini) pištolj nakon smjene ostavljam u sefu. Ne podnosim kako se pogledi tinejđera, koji se vraćaju iz škole, ljepe za taj navodni simbol muškosti i zrelosti, dok iskustva govore sasvim suprotno. Svijet se stvarno može podjeliti na ljude koji nose oružje i ljude koji imaju nevjerojatnu sreću ne živjeti sa pola kile metalnog stresa za pojasom.
Moj prvi blizak susret s krivom stranom revolvera zbio se tek prije devet godina. Do tada sam uspješno izbjegao i razbijene boce i noževe i boksere pa je valjda bio red da naletim drito na metalni buncek sa S&W gravurom na dršci. Inače lijep primjerak, dosta cijenjen u određenim krugovima.

U zaštitarskoj uniformi dugih rukava, vozeći se u tramvaju punom polugolih ljudi, osjećao sam se kao božićna šunkica u tijestu, a Božić je davno prošao. Bio je kraj lipnja i vrućina je počela neumoljivo tlačiti. Sumrak je donio djelomično olakšanje ali vlaga je sve više kvarila ruzinave misli. Robi, žgoljavi činovnik iz banke u kojoj radim, stegnute kravate kao da čeka vješanje, problijedio je i malaksavo se uhvatio objema rukama za metalne rukohvate pored izlaza. Stajao sam kraj njega i rekao nešto u stilu ajd, još jedna stanica pa si doma. U tom trenu s leđa se na Robija naslonio čovjek medvjeđe građe i jednako tako neuredne brade. Kako se naslonio tako je i odstupio. Robi se nije osvrtao, malo je pojačao stisak ruku i zauzeo uporište na stepenici. Bradonja je ponovio radnju i time privukao i moju pažnju. Prvo što sam primijetio bio je kolut jegera šlampavo omotan masnim papirom koji je sramežljivo provirivao ispod njegove nadlaktice. Kobasica smještena pod pazuh ovog gorostasa je djelovala zlostavljeno. Čovjek je na sebi imao prljavo žućkastu polo majicu, kratke sportske hlače i plastične natikače. Neobrijano lice čupave, debele glave nadvilo se opet nad Robija i ovaj put nije popustilo. Progovorilo je.

- Kaje!? – istisnuo je div kroz grimasu tipičnu za meksičkog konjokradicu iz filmova Sergia Leonea.

- Kaje?! Kaj se guraš?! -

Robi i ja smo se pogledali podignutih obrva i s neizostavnim „a u pičku materinu“ na pameti. Težina ogromnog tijela priklještila je Robija uz vrata, a crne oči duboko usađene u duplje te debele glave nisu odavale trunke savjesti, suosjećanja ili naznake neslane šale. Počeo sam odgurivati planinu - Ej, polako, smiri se! - i u tom trenu tramvaj je stao, a vrata se otvorila.

Robi je pao na pločnik, a dlakavi čovjek je skočio za njim. Uhvatio sam čovjeka za desnu nadlakticu i osjetio neugodan zapuh isparavanja preznojene majice. Pod dojmom tih intenzivno neugodnih para nisam ni primijetio da je čovjek lijevom rukom izvadio revolver iz džepa svojih sportskih hlaćica. Robi je doslovno odskočio s asfalta i pretvorio se u voštanu figuru batlera koji sa strepnjom čeka na sljedeću perverznu želju svog gospodara. Siguran sam da je trenutak prije od mene očekivao neko čudo ali revolver nas je obojicu pretvorio u poslušne i ponizne jedinke.

- Kaje, oćeš da te upucam? -

Okrenuo je cijev prema meni i moje ruke su same skliznule s njegove debele nadlaktice. Prsti su u padu dotakli i masni papir i jeger. Progutao sam knedlu veličine boksačke rukavice. Ljudi koji su također izišli na toj stanici razbježali su se uokolo, neki su skočili iza obližnjeg grmlja, neki se vratili u tramvaj, neki su jednostavno čučnuli na otvorenom prostoru i žmirećki zauzeli oblik ljudskih ćufti. Ja sam koraknuo lagano unazad i poželio džoker zovi policiju.

- Vi bi mene zajebavali? Pa ja sam takve na frontu jebal ko curice! Kaje!? Kaj me gledaš?! E, sad bi te upucal al mi je žal dragovoljačkog metka, majku ti jebem!!! -

Robiju je dopizdilo, a ja sam ostao profesionalno smiren. Zapravo, obamro sam. Nosio sam pištolj svaki dan dok sam čuvao privatne parkinge i banke u stečaju, čuvao sam direktore koji pljačkaju vlastite firme, čuvao sam njihovu drogiranu djecu po noćnim klubovima, čuvao sam i lihvare i kurve, a sada kad meni treba, taj komad autoriteta trune i projicira hrđu po unutrašnjosti oronulog sefa.

- Spusti to jebem ti mater ili ću te bacit pod tramvaj. - Robi mu je smireno rekao.
- Si me čuo?! -
- Kaj? Ti bi ruku digo na ratnog heroja? Pa trebal bi te odma upucat! - Oči su mu žarile ispod debelih čekinjastih obrva, a jezik kao da je tražio okidač u krivom kutu zategnutih usana.

Ja sam lagano krenuo u desnu stranu, a Robi kontra mene. Navodni veteran naoružan lovačkom kobasom i revolverom našao se u sredini. Polako je shvaćao kakvu scenu je složio ali nije spuštao revolver. Moj plan je bio skočiti mu na leđa ako shvatim da se bliži najgore. Pogledali smo se i Robi je shvatio što namjeravam pa je nastavio prepirku s naoružanim čovjekom. Nekoliko momaka, što su do tad čučali iza grmlja i kontejnera za smeće, potaknuti laktovima svojih djevojaka, utrnućem potkoljenica ili slično, ustali su simbolično, toliko da gorostas zna da ima publiku brojniju od zapremnine bubnja revolvera. Ustao je jedan, drugi, treći, peti, a zatim i nekoliko djevojaka. Trenutak hrabrosti i požrtvovnosti da se spasi jedan činovnik i jedan zaštitar. Neprocjenjivo!

- Sve bi vas sad pobio, samo da mi nije žao dragovoljačkog metka! Mater vam jebem četničku! Sve! - Govorio je tako dok je teturao unatraške preko ceste držeći nas naizmjenično na nišanu. U lijevoj ruci revolver, u desnoj kolut jegera i s pogledom kakvog samo netko tko je preživio rat može nesvjesnim grčem izvesti. Takav je nestao u smjeru Zapadnog kolodvora ne opalivši ni jedan dragovoljački metak.

U banci smo događaj prepričali filmski teatralno, a vođa smjene je posprdno na meni demonstrirao kako bi on razoružao debelu pijanduru i smijao se mom nepoznavanju osnovnih jiu jitsu zahvata. Cure iz jutarnje smjene jako je to nasmijalo, a meni je bilo draže da se smiju nego da u strahu idu na tramvaj. Pištolj naravno i dalje nosim svaki dan. Nemam straha od te hladne cijevi, to je dio posla. Ali jeger nisam okusio već devet godina.

"KNJIŽEVNI KRUG" Karlovac

http://www.knjizevnikrug-karlovac.hr/natjecaj.html

REZULTATI NAGRADNOG NATJEČAJA "ZLATKO TOMIČIĆ" ZA KRATKU PRIČU

ZAPISNIK SA SJEDNICE PROSUDBENOG POVJERENSTVA ZA DODJELU NAGRADA



Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Jasenka Staničić, prof., Goran Gerovac i Željko Mavretić, razmotrilo je sve pristigle književne radove, koji su zadovoljavali kriterije Natječaja "Zlatko Tomičić" za kratku priču u organizaciji "Književnog kruga" Karlovac. Od 135 kratkih priča Prosudbeno povjerenstvo odabralo ih je 10 od kojih su tri nagrađene kako slijedi...

nedjelja, 28. studenoga 2010.

Bijeg iz vreće

Bijeg iz vreće

Kada sam dobio poziv za vojsku nije mi ni na kraj pameti bilo fingirati nesposobnost i tražiti odgodu. U to vrijeme previše sam bio poslom vezan za radionu i fizička kondicija i zdravlje su očajnički trebali svakodnevno vježbanje i stegu kakvom se redovna vojska reklamirala. Da sam tada znao da ću se vratiti petnaestak kila deblji i duplo inertniji vjerojatno bih se na vrijeme pobrinuo za neku egzotičnu dijagnozu kod psihijatra.
Dok smo autobusom ulazili u grad prošli smo pokraj bolnice ili umobolnice, nisam siguran. Ali pogled na ljude iza rešetaka koji pružaju ruke van i mole prolaznike za cigaretu na trenutak je ušutio sve u autobusu. Zatim naravno smijeh i podrugivanje. Prvi susret s vojarnom, stotinama čelavaca i grlatim zapovjednicima bio je pomalo šokantan. Govor dobrodošlice održao nam je zapovjednik izrazito beogradskog naglaska što je govorilo o visini njegove stručnosti i spreme čak i više nego činovi na njegovim ramenima. Biti Hrvat, tako visoko vojno školovan i nekad davno velika faca u Beogradu govorilo nam je da je to jedan od najopakijih zapovjednika koje ćemo upoznati. U njegovom govoru dobrodošlice bilo je puno govora o časti, odgovornosti, ponosu s kojim moramo nositi svoju odoru i slično, a završni dio se odnosio na eventualne pokušaje bjega iz kruga vojarne. Tu je nespretno upotrijebio prijetnju koja je glasila  Iz ove vojarne možete samo sa propusnicom koju sam vam Ja potpisao ili u mrtvačkoj vreći!. Sama izjava je bila pretjerana i nerealna jer iz vojarne se moglo izići s potpisom bilo kojeg zapovjednika voda, a rijetko bi se tko usudio tražiti slobodan izlaz baš od glavnog zapovjednika vojarne. Spominjanje mrtvačke vreće je vjerojatno bila alegorija potencirana ratnim iskustvima dotičnog zapovjednika i svima nam je odzvonila u ušima toliko puta da ozbiljno shvatimo kako bjegovi nisu prihvatljivi. Ali na jednog ročnika taj slikovit govor djelovao je krajnje pogubno. Jedan od onih koji su mislili da će ih vojska zaobići, student do dvadeset i osme godine sa napokon zasluženim zvanjem doktora medicine. Poziv ga je dočekao par dana prije tridesetog rođendana. Sada više nije bio gospodin doktor u klompama i bijeloj kuti nego jedan od tisuću depersonaliziranih ročnika u maskirnoj uniformi i friško uglancanim prevelikim čizmama. Postrojeni na betonskom poligonu pred glasnim i prijetećim zapovjednikom, nas par u zadnjim redovima smo jedva suzdržavali smijeh. Svaki put kada bi zapovjednik zaurlao, a prezivao se Medved, mi bi izvodili grimase i cerili se sami sebi, a još više njemu. Ali taj mladi doktor, a zapravo stari ročnik, bio je toliko šokiran srčanim govorom dobrodošlice da je pola sata kasnije pronađen u wc-u prerezanih vena na rukama. Netko je vikao Deda se ubio!
Odvezen je na vrijeme u stacionar pa u gradsku bolnicu. Zakrpali su ga kao što je i on vjerojatno krpao svoje pacijente. Preživio je ali čuli smo par mjeseci kasnije da je dozvolu za rad kao doktor izgubio. U toj sumornoj vojarni upropastio je ono na čemu je radio cijeli život. Dok je njemu kao samostalnom  čovjeku koji živi svoj život oduzeta sloboda na tih deset mjeseci, nama mlađim ročnicima je vojska bila kao produžetak srednje škole, zabava i sprdanje zapovjednika i zapovjedi. Deda se tu nije znao uklopiti.  Svaki ročnik prije nego to postane prolazi kroz nekoliko psiho testova i testova osobnosti, testova inteligencije i testova fizičke spremnosti i stanja, a njegovu reakciju ipak nitko nije predvidio. Taj incident ubrzo je zaboravljen, a bjegovi su ipak postali svakodnevica. Stražarima je bila obećana nagrada od tri slobodna dana ako uhvate bjegunca.

Svi koji smo stražarili bili smo dužni odvikati proceduru u slučaju da nam se netko prikradao stražarskom mjestu. To bi uglavnom bili zapovjednici u nadzoru. Stoj! Stoj pucati ću! Zapovjednik bi znao lozinku i stražar bi se uvukao nazad u kućicu i nastavio svoj zečji san. Jedini uhvaćen bjegunac je bio moj dobar frend. Izlazio je svaku noć, odlazio kod djevojke i vraćao se ujutro pred svitanje. Bio je zadovoljan, nije radio probleme i do te večeri nitko ga nije posebno primjećivao. Uhvatio ga je jedan mali prigorac iz prvog voda. Plavokosi prgavac koji se financirao krađom tuđe vojne opreme i prodajom iste kada bi došlo do inventure. Taj malac ne samo da je uzviknuo stoj i stoj pucati ću, on je sam krenuo u potjeru za bjeguncem, trčao je ulicama za njime dok ga nije sustigao, srušio i unio mu Zastavinu verziju AK-47 u lice. Obojica su drugo jutro stajali pred satnijom. Postrojavanje za jutarnji pozdrav domovini. Jedan je prikazan kao primjer i nagrađen je sa čak pet slobodnih dana (uobičajeno je tri), a drugi kao najgori delikvent, lopov, bjegunac i kažnjen je prisilnim radom. Lopovom i opasnim kriminalcem je proglašen jer je prilikom čišćenja podrumskih prostorija pronašao upaljač od ručne granate i stavio ga u džep. Upaljač je nađen kod njega prilikom bjega, a  kasnije su zapovjednici od jednog upaljača pokvarenim telefonom stvorili nekoliko granata i povezali bjegunca s kriminalnim miljeom iz lokalnog narodnjačkog noćnog kluba. Noćenja u pritvoru su bila dodatno osiguranje da bjegunac ne nastavi sa svojom navikom.
Plavokosi cinkaroš, nagrađen za svoj dobro odrađen posao, vratio se s produženog vikenda nekoliko dana kasnije. Umislio je da sada može produžiti svoje vikende po volji. Razvodnici, koji su također ročnici, nisu voljeli cinkaroše i svaki najmanji razlog bio bi dovoljan povod za stegovnu mjeru. Kako je cinkaroš kasnio dva dana u povratku s vikenda tako su mu odredili dva nagradna dana prisilnog rada. Tako je imao vremena podružiti se sa ročnikom kojeg je prije tjedan dana ulovio i predao zapovjednicima.  Sve se vraća i sve se plaća. Dok je plavokosi bio u pritvoru mi smo provalili u njegov ormar i podjelili opremu koju nije uspio preprodati. Kod njega se moglo naći sve. Od čizama do gas maski i rezervnih spremnika za automatske puške. Njegov plijen smo podjelili prema potrebama, kome je što falilo, a ostatak smo zaključali u jednu od praznih kazeta. Temeljitija je bila osveta koju mu je priredio njegov uhićenik. U ta dva dana lukavo ga je ispitivao o njegovim sitnim nedjelima i prevarama. Naveo ga je da mu se pohvali, jer ipak, sad su na istoj strani i u istim govnima. Razlika je bila u tome što je kazna plavokosom bila samo dva dana, a frendu mjesec dana.
Da bi kazne izjednačili zajedno smo osmislili plan. Plavome ćemo napomenuti neke sitnice o lokalnoj radodajki (za koju smo saznali od zapovjednika trećeg voda), on će se zainteresirati i početi će se raspitivati. Priče će biti sočne ali umjerene da ga baš ne uplaše, a adresu ćemo mu dati u zamjenu za šteku cigareta. Točno tako je i bilo osim što je dao samo četiri kutije. Naravno, kako je tek izašao iz pritvora nije mu bio dozvoljen izlazak u grad pa je odlučio pobjeći. Na to smo i računali. Ustao je iz kreveta oko ponoći i uputio se prema tuširaoni, tamo se obukao i prošuljao kroz mračni hodnik kojeg kao i svake noći čuva usnuli požarni. Mi smo spavali obučeni u civilku i čekali da nas požarni obavjesti o bjegu. Čim je plavi izašao požarni nam je pokucao na vrata spavaone. Znali smo da Plavi ide preko zida pa smo otrčali do glavnog ulaza u vojarnu da ga stignemo. Iznad ulaza je bila stražara, a ročnici na straži prijatelji iz trećeg voda. Njihov zapovjednik koji je stajao na balkonu pripalio je cigaretu i mahnuo da nastavimo u tišini. Tog zapovjednika smo zvali Psihomodo, izvedenica iz njegovog prezimena ali temeljena na karakteru. Mrzili su ga podjednako i ročnici i ostali zapovjednici. Dok bi gušteri (friški ročnici) čekali autobus za grad ili odlazili na vikend on bi im kroz psihotične grimase svog sivog lica vikao kajee, idete svojim spermačama, ha!? Nije bilo vojnika u vojarni koji mu nije poželio izbiti zube. Znao je naš plan i sviđao mu se iz nekog nama nepoznatog razloga. Ostao je na stražari zadovoljno izvlačiti zadnje tragove nikotina iz cigarete i cerio se prema gradu.
Čekali smo dok se nije pojavila silueta malog šlampavog izdajice i odmakla stotinjak metara ispred nas. Mi smo šetali elegantno kao ekipa koja se vraća iz Jabuke, a malac ispred nas je svako malo uskakivao u haustore pribojavajući se da se iza dolazećih farova skriva vozilo vojne policije. Kada je došao do navedene adrese stao je zbunjen i počeo brojati katove. Nitko mu nije spomenuo višekatnicu, a kamoli neboder. Rečeno mu je da je njen prozor onaj sa ljubičastim zavjesama i lava lampom pokraj prozora. Zapravo nije znao što je lava lampa, a da je i znao nebi je mogao vidjeti. Ušao je u zgradu odlučan naći stan prema prezimenu koje smo mu dali. Prezimenu ljubavnice zapovjednika satnije. On je pozvonio na zvono stana na trećem katu dok smo mi sjedili na tribini košarkaškog igrališta, pili pivo i gledali početak igrokaza. Vrata je otvorila ona. Plavi je nešto rekao, a njegov slikoviti riječnik je vjerojatno uzbudio zapovjednika Medveda koji se odjednom pojavio u rozom kućnom ogrtaču. Dva dalekozora, nas petero, veliki prozori na hodniku i tri siluete koje se prepiru. Nekoliko šamara, jurnjava niz stepenice i urlanje. Psovke i prijetnje koje su sukljale iz zapovjednikovog grla zvonile su nam kao i prvog dana pri govoru dobrodošlice.
Od sljedećeg dana cijeli vod je bio na prisilnom radu, do daljnjeg. Shvatili smo tada da je „prisilni rad“ zapravo cjepanje drva, ličenje hodnika, čišćenje zapovjedničkih ureda i tome slično. To smo prihvatili bolje nego specijalističku obuku, tj. navlačenje netrzajnih topova po susjednim brdima. Plavi je bio još malo plaviji, pogotovo oko očiju.
Bližio se vikend i bili smo spremni provesti  ga radno kao i cijeli tjedan. Petak. Večernje postrojavanje u boksericama. Psihomodo nas gleda kroz nacereno friško obrijano sivo lice. Stane predamnom i pita A kaj vi radite tu? Pa zapisani ste za slobodni vikend!
Na zapovjed gospodine zapovjedniče!
Idite kući da neki medvjed ne dođe vašim spermačama!
Da gospodine zapovjedniče!
Nagurali smo prljavi veš u torbe i na brzinu obukli civilke. Istrčali smo iz vojarne u vjerovanju da bi se pukovnik Medved mogao pojaviti u svakom trenutku s mrtvačkom vrećomu ruci. Trčali smo po glavnoj cesti prema autobusnom kolodvoru i smijali se ko blesavi, a ni sami nismo znali zašto. Trčali smo sve dok nismo došli do one zgrade. Ona zgrada za koju nisam znao što je. Bolnica ili ludnica. Dobro zadihani, usporili smo pred prizorom zgrade obavijene sumaglicom. Dva tipa su sjedila na prozorskoj dasci sa unutarnje strane rešetki. Svjetlost koja je dopirala preko njihovih ramena kao da je bila jedina ulična rasvjeta na tom djelu ulice. Prilazili smo bliže i kako su siluete polako poprimale i reljefne obrise jedan od njih mi se činio sve poznatijim.
Dečki, imate pljugu?
Izvadio sam kutiju iz džepa i dao Dedi.
Ova ti je s posvetom od Plavog i Medveda...
Haha, ma nisam gadljiv. Ali, kak ste skužili da Medved praši Psihomodovu bivšu?
???