DIDGE ON A SUNNY DAY

DIDGE ON A SUNNY DAY

četvrtak, 23. prosinca 2010.

Space Shit

Moj Space Scooter je uništen. Beživotno leži u pustinji gdje ga ni pauk neće pronaći. Uništio ga je jedan od Apsolutnih. Naravno. Mogu sjediti ovdje na rubu kratera i psovati i zavijati ali kakva korist. Vozilo nalik na Renault Twingo kakav su vozili moji pra pra pra tamo dolje na zemlji prije oko 250 godina ali s pogonom na nuklearni dual core sada je zabijeno u mjesečevu pješčanu koru. Guzica mu strši u zrak, a iz mlaznica izlazi plavkasti magličasti dim.

Apsolutni je svoj Drifter kao i uvjek uključio na autopilota, a ovi noviji, skuplji i nabrijaniji modeli imaju nevjerojatne senzore koji ne prepoznaju modele letjelica sklepane prije 2247. godine. Oni zapravo pomisle da se radi o omanjem meteoritu, a to ih ne potakne na eventualnu promjenu smjera, ma neee. Vrijeme je novac. Njima takav susret aktivira najnovije laserske topove zvane Sticky Fingers. Ti topovi odašilju zrake koje ometajućem objektu promjene smjer kretanja, dodaju mu veliku opterećujuću masu i time ga zakucaju u obližnje parkiralište, restoran ili u vojni objekat (koji također opali iz svojih topova ali puno razornije moći). Sreća moja da me nije srušio kod kineske vojne baze ali volio bih da sam bliže civilizaciji. Sad moram sjediti ovdje dok Sticky Fingers ne popusti. Da, to djeluje i na ljude. Trenutno imam oko 400kg i da nisam izletio kroz šoferšajbu još bi sjedio u svemirskom fići. Sreća je i u tome što se to desilo tu, na Mjesecu. Na zemlji bih imao toliko kila da bi mi se kosti smrvile. Apsolutni smišljaju nova čuda svaki dan ali posljedice su im manje bitne. Modifikacije i dodatni update-ovi za vozila (kao i sve ostalo) koštaju previše pa je normalno da netko s vozilom npr. baždarenim na Mjesečeve uvjete uleti u zemljano gravitacijsko polje i uzrokuje prometni kolaps.

Drukčija je situacija s Mjesecom. Ako letjelica baždarena na zemaljske uvjete uleti na mjesec, eee, ona ovdje postaje mega jurilica. Naravno, to je sport kojim se vole baviti djeca Apsolutnih. Sa navršenih četrnaest godina za poklon dobiju bezazleno prevozno sredstvo nalik mojem Space Scooter-u i nakon par krugova po kvartu nabave dodatni nuklearni spremnik, djevojku koja želi večeras posjetiti vidikovac i pravac Mjesec. Najpopularniji fukodrom u ovom djelu galaksije. Davno su prošla vremena kad su klinci na fukićima promatrali Mjesec. Ali ti klinci su još super. Neznaju vozit, neznaju pravila, rade pizdarije i ginu. Ali koliko toliko gledaju kud voze. A ovaj Apsolutni koji me pokupio je gledao u svoj poslovni raspored, uključio auto pilota, podesio na najkraći i najbrži put do svog ureda, upalio sve senzore (koji kao što sam rekao ne rade baš kako bi trebali), uključio lasere (koji odlično rade) i pustio si preko šoferšajbe najnoviju sapunicu o davno zaboravljenim ravnicama Meksika i glavnom liku koji se vraća s Mjeseca i podiže farmu genetski modificirang kukuruza, dok ga njegova draga podržava, a punica s vrha obližnje planine šalje oluje i gromove u obliku poreznih istražitelja, sanitarnih inspekcija i prostitutki koje ga zavode. TO ja osuđujem!

Taksisti opet štrajkaju. Od kad je izgrađen glavni portal za teleportaciju samo pizdarije oko toga. Sada su zakrčili prilaz portalu i time zaustavili sav međugalaksijski promet. Jedina nelogičnost je što međugalakcijski promet nikako ne ugrožava domaće taksiste već im donosi posao. Kako to već biva njihov sindikat je financiran iz raznih fondova raznih firmi sa raznim motivima i interesima pa...

Sjedim i čekam da olakšam i da se olakšam. Sad mi se i kenja. Upravo ću u skafander ispustiti govno od nekih četrdesetak kila. Jebenti. Ćale bi bio ponosan. Skafander je predviđen za obavljanje nužde i ovaj model koji nosim je predviđen za max dva pražnjenja crijeva ukupne težine do jednog kilograma i ispuštanje dvije litre urina. Spremnik sa prahom koji u dodiru s mokraćom postaje želatinasta masa me ne brine previše. Prazan je i suh kao pijesak ove pustinje koja doslovno nikada nije kišu doživjela. Ok, osim kiše meteora. Ali spremnik za fekalije s crvenim natpisom MAX 1KG mi je pokrenuo lavinu matematičkih zadataka u glavi. Osim toga, kako čovjek može znati kolko mu je težak teret u crijevima? Kako zapravo znaš koliko ćeš smeđe materije izbaciti iz sebe? I ako nekim slučajem netko zna, što onda? Pusti van samo pola šnite? Apsolutni sigurno znaju. Ili znaju ili imaju velike i komotne spremnike koje možda mjenjaju samo jednom tjedno... Neznam. Ali znam da se još uvjek nemogu pomaknuti jer sam pogođen laserskom zrakom koja je nekim logaritmom pomnožila moju i težinu moje letjelice i sada dragoj napokon mogu reć, ej, najteža muda u ovom djelu galaksije bejbe!

Postaje mi hladno i čim uspijem ustat idem do krntije prikopčat se na napajanje. Odjelo zadržava toplinu tijela, toplinu izmeta i toplinu kisika u spremniku otprilike 24 sata. Naravno ako ga prethodno za isto napuniš i podesiš sve filtre. Prošlo je dva sata od mog prisilnog slijetanja i polako osjećam kako mi se palci na nogama smrzavaju.

Poslao sam hologramski prikaz situacije u centralu Vučne službe. Poslao sam isti takav svojoj djevojci. Poslao sam Apsolutnog u tri pizde materine. Poslao sam poruku mami da neću stić na večeru. Poslao sam frenda da mi nahrani mačka. Zvao sam taxi ali ne želi doć po mene jer mu je neisplativa ruta, da ne izgubi red na holodeku gdje čeka turiste. Ma dobro je. Sve što sam mogao napravio sam. E da, markacijska zraka. Da me lakše uoče kad budu dolazili po mene. Bzzzing! Iz kacige su u nebo suknule tri zrake. Plava, žuta i crvena. Rotiraju se, šire i sužavaju. Lijep lajtšou. Ovo će posisat zadnje trzaje energije iz odjela za čas.

Odgovor od Vučne službe. Vi ste br. 1248 na listi čekanja. Šaljemo redovni update svakih pet minuta. Cijena redovnog update-a je 0,25% vaših mjesečnih primanja. Cijena svakog dodatnog update-a je dodatnih 0,45% vaših mjesečnih primanja. Ukoliko ste član WFC-a (World Flying Club) prvih pola sata update-a su besplatni, a dodatni update-ovi iznose 0,17% prvih sat vremena čekanja. Mrak! Tisućudvjestočetrdeset i osmi sam na redu! Ali ovo je jedina dobra situacija kad si siromašan. Meni uzimaju 0,25% plaće, a isto tako i nekom bogatunu. I? Koga im se isplati prije spasiti? Ha? HA? Pa mene naravno! Mogu se kladit da će šleper prije doć po mene nego po nekog milijardera sa plaćom 367 puta većom od moje! Hahahahha!

Osim ako taj lovaš nije uplatio neku egzotičnu varijantu osiguranja za koju ja ni čuo nisam...

Jebemu.

Stiže odgovor od frenda. Mačak pobjego iz stana. Nije bed, ima skafander. Mrak. Kada na Mjesecu vodite ljubimca u šetnju mora nositi skafander, inače pobenavi. Nuždu obavlja u skafander. Ali, skafanderi za životinje imaju rasteretni ventil i apsorbacijske ćelije koje iz izmeta vuku energiju. Sve se koristi. Toplina, biomasa, bioplin... Urin se prerađuje i mačka ili pas ima stalnu zalihu vode, a preostali nitrati koriste za vatreno oružje instalirano na kacigi. Ponekad su psi čuvari naoružani i laserima, a mačkama se uglavnom daju laka vatrena oružja koja zapravo samo stvore bljesak i oblak magle koji joj služi da pobjegne od psa ili češće od Kraterskih Štakora. Štakori su često veći od prosječnih pasa, a zapravo i potječu od prvih pasa dovezenih na mjesec. Davni pokušaji da se na mjesecu proizvodi kisik i stvori ozonski omotač donekle su uspjeli, a prve životinje koje su imale čast šetati mjesečevom površinom bez skafandera bili su genetski dorađeni psi. Kao u nekom laboratoriju uspješnost se mjerila na velikom uzorku testnih štenaca i odraslih pasa i neminovno je bilo da će se neki preživjeli prilagoditi na život na Mjesecu. Čak i sa neuspjelim ozonskim omotačem. Ti psi, Kraterski Štakori, ipak nemogu živjeti od stijenja pa su se okomili na sve živo i neživo, a da ne liči na kamen. Svakodnevno napadaju ljude, lebdeće kontejnere za smeće, magnetne dostavljače gotove hrane, pse i mačke. Naročito vole mačke. Naravno. Susret mačke i štakora sliči političaru koji se susreo sa svojom savjesti. Prvo se gledaju ukočeno i znatiželjno. Zatim štakor poželi onako prijateljski prići bliže, kao dobri smo si. Mačak u šoku i nevjerici poželi pritisnuti tipku za samouništenje, a taj moždani impuls aktivira top na njegovoj kacigi. Štakor je odbačen pedesetak metara u daljinu, a mačak se od buke i bljeska ošamuti i ukaki u skafander. Na kraju prerade izmeta kroz ventil ispadne crna kuglica sa serijskim brojem skafandera koju je vlasnik ljubimca dužan pokupiti i odložiti u lebdeći kontejner za smeće. Moš mislit.

Evo, popušta. Polako podižem ruku s koljena. Još uvjek je barem tri puta teža. Prsti vise ravno prema dole i nemogu sklopiti šaku. Uf! Odustajem. Ali kroz nekih tri četvrt sata ili nakon nekih devet update-ova Vučne službe siguran sam da ću već stajat na nogama. I bit usran do koljena...

Zanimljivo je kako ljudski skafander, koji je rađen po pretpostavci da čovjek zna kolko će izbivati od civilizacije i da pomno planira svaki svoj dulji boravak u divljini, upravo iz tih razloga nema sve ove dodatne điđe i baje za preradu biomase i proizvodnju energije i nemože se samoodržavati kao skafander za ljubimce. To je to. Kakam vam na vaš S800 s poliamidnom podstavom i ultralakom karbonskom kahlicom. Hghhhhhh!!!

Kod upotrebe Sticky Finger lasera bitno je znati još neke pojedinosti. Neživi elementi duže ostaju pod utjecajem njegove zrake. Čista je logika da živa bića brže apsorbiraju učinke nego recimo jedna aluminijska letjelica. Prokrvljeno ljudsko tijelo ima svoju energiju i poništi djelovanje te opterećujuće zrake u prosjeku za tri do četiri sata. Dok vozila znaju ostati nepokretna i cijeli dan, tj. ono što se na Zemlji smatra danom. Da, sve živo brže olakša. Ja sam živ. Još uvjek. Ali ovaj smeđi teret koji sam izbacio iz sebe nije tako živ i još uvjek ima četrdesetak kila. Divotica!

Zing!

Stiže mi poruka!

Gospodine Schteff! Vaš ljubimac sa čipom br. 089709356 u skafanderu serijskog broja 5566348829 je izbacio kuglicu na ulazu broj 63-zapad u šoping centar Stargate. Kuglica je blokirala vrata i uzrokovala istjecanje 567m3 Apsolutnog zraka. Račun stiže. Kuglicu podignite na šalteru broj 2543 u zgradi Centra za sudstvo, javno zdravstvo, baždarenje tlačnih pumpi i ostalo.

Zing!

Sada ste 1247. na listi čekanja. Vaš spas u zadnji čas, World Flying Club.

Spas u zadnji čas.

U ZADNJI ČAS?

Zing!

Kaje bilo? Kak nebuš došel na večeru? Kaj, mama ti više nije potrebna? Budeš ti još plakal za menom. Ova tvoja mršavica mikrovalnu nezna uključit. Zapamti kaj sam ti rekla, još buš cvilil za menom!

Mama, ljuta.com!

U blizini je starački dom. Staračke domove odavno smještaju u ovakve zabiti. Čovjek bi rekao pa da, udaljenost od gradske vreve, spokoj, lijep pogled na majčicu Zemlju i život iza sebe...
Ne.
Možda su obitelji tih staraca zahtjevale da ih se što dalje odvede ili su svi ti starci uplatili velike novčane svote da se izgradi sigurno utočište za koje njihove obitelji željne nasljedstva neće znati?
Ni to.
Starački domovi su ovdje iz jednostavnog razloga. Godine 2178. balkanski znanstvenik, biolog i TV prorok dr. Ćutibre otkrio je načine prelaska u tuđu svijest, uzurpiranja tuđeg tijela i manipuliranje istim. Na taj način je skoro uspio osigurati pobjedu tadašnjeg omraženog kandidata za predsjednika općine. Osobno je ulazio u svijest svakom pojedinom biraču i na taj način primorao da glasaju za Baburu Grumka. Među ostalih tristosedamnaest kandidata on je imao uvjerljivo najveći postotak glasova. Sedam zarez četrdeset i pet posto glasova pripalo je njemu. Prvi najbliži kandidat je imao nula zarez sedamdeset i pet posto glasova, a to je devet zarez devet tisuća tristo trideset tri (i još masa trojki u nastavku) puta manje od Babure Grmka. Da je razlika bila desetostruka Babura bi bio proglašen pretsjednikom isti čas. Ovako su izišli na drugi krug izbora i obojca se diskvalificirali u TV dvoboju.

A zašto su dakle svi ti starci ovdje? E pa, oni su stara škola. Inovacije dr. Ćutibreta ubrzo su implementirane u školski sustav i sva elita Apsolutnih i poneko visoko rangirano sjemenište obrađivali su tehnike prelaska u tuđu svijest, etiku istog, vladanje u tuđem tijelu, higijenu misli i ostale problematike. Kako su u mladosti bili na vrhuncu časnosti i poštenja i stvarno uvjereni u ispravno odnošenje prema bližnjem, nisu se usuđivali poigravati s ovim tehnikama. Zapravo, svi Apsolutni su genetski zakinuti za smisao za humor, a sada kao i većini normalnih penzionera prikovanih za krevete, hodalice ili kolica umovi su im se počeli poigravati sa potisnutim željama i prisjetivši se starih tehnika prelaska u tuđa tijela tražili bi putene užitke u mladim tijelima oko njih. Starci su se znali okupljati kao bande u šoping centrima pa skupno prelaziti u grupe srednjoškolaca što su svakodnevno obilazili dućane. Stare kosti bi sjedile u predvorju šoping centra dok bi golišava mlada tijela jurila po garderobama, razbacivala odjeću i životinjski se seksala. Tako je krenulo. Ubrzo su se neki penzići osamostalili i vršili napade na kućanice, blagajnice, policajce i tko zna koga sve ne. Jednom prilikom je premijer Salamander u sred sjednice vladajuće stranke ustao i rekao „Meni je dosta, gledam ovog idiota cijeli dan i ne vjerujem što vidim. Sestro, ako vi nećete promjeniti program, ja ću promjeniti premijera! Gospodo, neopozivo dajem ostavku!“. Cijela država je zanijemila. Svima nam je bilo jasno da su penzići prevršili mjeru. Iako, svidjela nam se ostavka.

Sjedim i mislim, ne vjerujem da će neki penzić uletit u moje tijelo u ovom trenutku. Nebi imalo smisla. Oni su tamo na toplom, gledaju sapunjare, silikonske sestre ih peru, hrane i zadovoljavaju. Koji penzić bi sad volio biti ovdje, smrznut i usran?

četvrtak, 2. prosinca 2010.

JEGER MASTER

Radim kao zaštitar već šesnaest godina. Nemam nekih strahova prema oružju. Tolike godine rukujem pištoljem i okružen sam ljudima koji su naoružani pa je u mojoj svijesti pištolj samo produžetak budale koja ga nosi. Ja službeni (i jedini) pištolj nakon smjene ostavljam u sefu. Ne podnosim kako se pogledi tinejđera, koji se vraćaju iz škole, ljepe za taj navodni simbol muškosti i zrelosti, dok iskustva govore sasvim suprotno. Svijet se stvarno može podjeliti na ljude koji nose oružje i ljude koji imaju nevjerojatnu sreću ne živjeti sa pola kile metalnog stresa za pojasom.
Moj prvi blizak susret s krivom stranom revolvera zbio se tek prije devet godina. Do tada sam uspješno izbjegao i razbijene boce i noževe i boksere pa je valjda bio red da naletim drito na metalni buncek sa S&W gravurom na dršci. Inače lijep primjerak, dosta cijenjen u određenim krugovima.

U zaštitarskoj uniformi dugih rukava, vozeći se u tramvaju punom polugolih ljudi, osjećao sam se kao božićna šunkica u tijestu, a Božić je davno prošao. Bio je kraj lipnja i vrućina je počela neumoljivo tlačiti. Sumrak je donio djelomično olakšanje ali vlaga je sve više kvarila ruzinave misli. Robi, žgoljavi činovnik iz banke u kojoj radim, stegnute kravate kao da čeka vješanje, problijedio je i malaksavo se uhvatio objema rukama za metalne rukohvate pored izlaza. Stajao sam kraj njega i rekao nešto u stilu ajd, još jedna stanica pa si doma. U tom trenu s leđa se na Robija naslonio čovjek medvjeđe građe i jednako tako neuredne brade. Kako se naslonio tako je i odstupio. Robi se nije osvrtao, malo je pojačao stisak ruku i zauzeo uporište na stepenici. Bradonja je ponovio radnju i time privukao i moju pažnju. Prvo što sam primijetio bio je kolut jegera šlampavo omotan masnim papirom koji je sramežljivo provirivao ispod njegove nadlaktice. Kobasica smještena pod pazuh ovog gorostasa je djelovala zlostavljeno. Čovjek je na sebi imao prljavo žućkastu polo majicu, kratke sportske hlače i plastične natikače. Neobrijano lice čupave, debele glave nadvilo se opet nad Robija i ovaj put nije popustilo. Progovorilo je.

- Kaje!? – istisnuo je div kroz grimasu tipičnu za meksičkog konjokradicu iz filmova Sergia Leonea.

- Kaje?! Kaj se guraš?! -

Robi i ja smo se pogledali podignutih obrva i s neizostavnim „a u pičku materinu“ na pameti. Težina ogromnog tijela priklještila je Robija uz vrata, a crne oči duboko usađene u duplje te debele glave nisu odavale trunke savjesti, suosjećanja ili naznake neslane šale. Počeo sam odgurivati planinu - Ej, polako, smiri se! - i u tom trenu tramvaj je stao, a vrata se otvorila.

Robi je pao na pločnik, a dlakavi čovjek je skočio za njim. Uhvatio sam čovjeka za desnu nadlakticu i osjetio neugodan zapuh isparavanja preznojene majice. Pod dojmom tih intenzivno neugodnih para nisam ni primijetio da je čovjek lijevom rukom izvadio revolver iz džepa svojih sportskih hlaćica. Robi je doslovno odskočio s asfalta i pretvorio se u voštanu figuru batlera koji sa strepnjom čeka na sljedeću perverznu želju svog gospodara. Siguran sam da je trenutak prije od mene očekivao neko čudo ali revolver nas je obojicu pretvorio u poslušne i ponizne jedinke.

- Kaje, oćeš da te upucam? -

Okrenuo je cijev prema meni i moje ruke su same skliznule s njegove debele nadlaktice. Prsti su u padu dotakli i masni papir i jeger. Progutao sam knedlu veličine boksačke rukavice. Ljudi koji su također izišli na toj stanici razbježali su se uokolo, neki su skočili iza obližnjeg grmlja, neki se vratili u tramvaj, neki su jednostavno čučnuli na otvorenom prostoru i žmirećki zauzeli oblik ljudskih ćufti. Ja sam koraknuo lagano unazad i poželio džoker zovi policiju.

- Vi bi mene zajebavali? Pa ja sam takve na frontu jebal ko curice! Kaje!? Kaj me gledaš?! E, sad bi te upucal al mi je žal dragovoljačkog metka, majku ti jebem!!! -

Robiju je dopizdilo, a ja sam ostao profesionalno smiren. Zapravo, obamro sam. Nosio sam pištolj svaki dan dok sam čuvao privatne parkinge i banke u stečaju, čuvao sam direktore koji pljačkaju vlastite firme, čuvao sam njihovu drogiranu djecu po noćnim klubovima, čuvao sam i lihvare i kurve, a sada kad meni treba, taj komad autoriteta trune i projicira hrđu po unutrašnjosti oronulog sefa.

- Spusti to jebem ti mater ili ću te bacit pod tramvaj. - Robi mu je smireno rekao.
- Si me čuo?! -
- Kaj? Ti bi ruku digo na ratnog heroja? Pa trebal bi te odma upucat! - Oči su mu žarile ispod debelih čekinjastih obrva, a jezik kao da je tražio okidač u krivom kutu zategnutih usana.

Ja sam lagano krenuo u desnu stranu, a Robi kontra mene. Navodni veteran naoružan lovačkom kobasom i revolverom našao se u sredini. Polako je shvaćao kakvu scenu je složio ali nije spuštao revolver. Moj plan je bio skočiti mu na leđa ako shvatim da se bliži najgore. Pogledali smo se i Robi je shvatio što namjeravam pa je nastavio prepirku s naoružanim čovjekom. Nekoliko momaka, što su do tad čučali iza grmlja i kontejnera za smeće, potaknuti laktovima svojih djevojaka, utrnućem potkoljenica ili slično, ustali su simbolično, toliko da gorostas zna da ima publiku brojniju od zapremnine bubnja revolvera. Ustao je jedan, drugi, treći, peti, a zatim i nekoliko djevojaka. Trenutak hrabrosti i požrtvovnosti da se spasi jedan činovnik i jedan zaštitar. Neprocjenjivo!

- Sve bi vas sad pobio, samo da mi nije žao dragovoljačkog metka! Mater vam jebem četničku! Sve! - Govorio je tako dok je teturao unatraške preko ceste držeći nas naizmjenično na nišanu. U lijevoj ruci revolver, u desnoj kolut jegera i s pogledom kakvog samo netko tko je preživio rat može nesvjesnim grčem izvesti. Takav je nestao u smjeru Zapadnog kolodvora ne opalivši ni jedan dragovoljački metak.

U banci smo događaj prepričali filmski teatralno, a vođa smjene je posprdno na meni demonstrirao kako bi on razoružao debelu pijanduru i smijao se mom nepoznavanju osnovnih jiu jitsu zahvata. Cure iz jutarnje smjene jako je to nasmijalo, a meni je bilo draže da se smiju nego da u strahu idu na tramvaj. Pištolj naravno i dalje nosim svaki dan. Nemam straha od te hladne cijevi, to je dio posla. Ali jeger nisam okusio već devet godina.

"KNJIŽEVNI KRUG" Karlovac

http://www.knjizevnikrug-karlovac.hr/natjecaj.html

REZULTATI NAGRADNOG NATJEČAJA "ZLATKO TOMIČIĆ" ZA KRATKU PRIČU

ZAPISNIK SA SJEDNICE PROSUDBENOG POVJERENSTVA ZA DODJELU NAGRADA



Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Jasenka Staničić, prof., Goran Gerovac i Željko Mavretić, razmotrilo je sve pristigle književne radove, koji su zadovoljavali kriterije Natječaja "Zlatko Tomičić" za kratku priču u organizaciji "Književnog kruga" Karlovac. Od 135 kratkih priča Prosudbeno povjerenstvo odabralo ih je 10 od kojih su tri nagrađene kako slijedi...

nedjelja, 28. studenoga 2010.

Bijeg iz vreće

Bijeg iz vreće

Kada sam dobio poziv za vojsku nije mi ni na kraj pameti bilo fingirati nesposobnost i tražiti odgodu. U to vrijeme previše sam bio poslom vezan za radionu i fizička kondicija i zdravlje su očajnički trebali svakodnevno vježbanje i stegu kakvom se redovna vojska reklamirala. Da sam tada znao da ću se vratiti petnaestak kila deblji i duplo inertniji vjerojatno bih se na vrijeme pobrinuo za neku egzotičnu dijagnozu kod psihijatra.
Dok smo autobusom ulazili u grad prošli smo pokraj bolnice ili umobolnice, nisam siguran. Ali pogled na ljude iza rešetaka koji pružaju ruke van i mole prolaznike za cigaretu na trenutak je ušutio sve u autobusu. Zatim naravno smijeh i podrugivanje. Prvi susret s vojarnom, stotinama čelavaca i grlatim zapovjednicima bio je pomalo šokantan. Govor dobrodošlice održao nam je zapovjednik izrazito beogradskog naglaska što je govorilo o visini njegove stručnosti i spreme čak i više nego činovi na njegovim ramenima. Biti Hrvat, tako visoko vojno školovan i nekad davno velika faca u Beogradu govorilo nam je da je to jedan od najopakijih zapovjednika koje ćemo upoznati. U njegovom govoru dobrodošlice bilo je puno govora o časti, odgovornosti, ponosu s kojim moramo nositi svoju odoru i slično, a završni dio se odnosio na eventualne pokušaje bjega iz kruga vojarne. Tu je nespretno upotrijebio prijetnju koja je glasila  Iz ove vojarne možete samo sa propusnicom koju sam vam Ja potpisao ili u mrtvačkoj vreći!. Sama izjava je bila pretjerana i nerealna jer iz vojarne se moglo izići s potpisom bilo kojeg zapovjednika voda, a rijetko bi se tko usudio tražiti slobodan izlaz baš od glavnog zapovjednika vojarne. Spominjanje mrtvačke vreće je vjerojatno bila alegorija potencirana ratnim iskustvima dotičnog zapovjednika i svima nam je odzvonila u ušima toliko puta da ozbiljno shvatimo kako bjegovi nisu prihvatljivi. Ali na jednog ročnika taj slikovit govor djelovao je krajnje pogubno. Jedan od onih koji su mislili da će ih vojska zaobići, student do dvadeset i osme godine sa napokon zasluženim zvanjem doktora medicine. Poziv ga je dočekao par dana prije tridesetog rođendana. Sada više nije bio gospodin doktor u klompama i bijeloj kuti nego jedan od tisuću depersonaliziranih ročnika u maskirnoj uniformi i friško uglancanim prevelikim čizmama. Postrojeni na betonskom poligonu pred glasnim i prijetećim zapovjednikom, nas par u zadnjim redovima smo jedva suzdržavali smijeh. Svaki put kada bi zapovjednik zaurlao, a prezivao se Medved, mi bi izvodili grimase i cerili se sami sebi, a još više njemu. Ali taj mladi doktor, a zapravo stari ročnik, bio je toliko šokiran srčanim govorom dobrodošlice da je pola sata kasnije pronađen u wc-u prerezanih vena na rukama. Netko je vikao Deda se ubio!
Odvezen je na vrijeme u stacionar pa u gradsku bolnicu. Zakrpali su ga kao što je i on vjerojatno krpao svoje pacijente. Preživio je ali čuli smo par mjeseci kasnije da je dozvolu za rad kao doktor izgubio. U toj sumornoj vojarni upropastio je ono na čemu je radio cijeli život. Dok je njemu kao samostalnom  čovjeku koji živi svoj život oduzeta sloboda na tih deset mjeseci, nama mlađim ročnicima je vojska bila kao produžetak srednje škole, zabava i sprdanje zapovjednika i zapovjedi. Deda se tu nije znao uklopiti.  Svaki ročnik prije nego to postane prolazi kroz nekoliko psiho testova i testova osobnosti, testova inteligencije i testova fizičke spremnosti i stanja, a njegovu reakciju ipak nitko nije predvidio. Taj incident ubrzo je zaboravljen, a bjegovi su ipak postali svakodnevica. Stražarima je bila obećana nagrada od tri slobodna dana ako uhvate bjegunca.

Svi koji smo stražarili bili smo dužni odvikati proceduru u slučaju da nam se netko prikradao stražarskom mjestu. To bi uglavnom bili zapovjednici u nadzoru. Stoj! Stoj pucati ću! Zapovjednik bi znao lozinku i stražar bi se uvukao nazad u kućicu i nastavio svoj zečji san. Jedini uhvaćen bjegunac je bio moj dobar frend. Izlazio je svaku noć, odlazio kod djevojke i vraćao se ujutro pred svitanje. Bio je zadovoljan, nije radio probleme i do te večeri nitko ga nije posebno primjećivao. Uhvatio ga je jedan mali prigorac iz prvog voda. Plavokosi prgavac koji se financirao krađom tuđe vojne opreme i prodajom iste kada bi došlo do inventure. Taj malac ne samo da je uzviknuo stoj i stoj pucati ću, on je sam krenuo u potjeru za bjeguncem, trčao je ulicama za njime dok ga nije sustigao, srušio i unio mu Zastavinu verziju AK-47 u lice. Obojica su drugo jutro stajali pred satnijom. Postrojavanje za jutarnji pozdrav domovini. Jedan je prikazan kao primjer i nagrađen je sa čak pet slobodnih dana (uobičajeno je tri), a drugi kao najgori delikvent, lopov, bjegunac i kažnjen je prisilnim radom. Lopovom i opasnim kriminalcem je proglašen jer je prilikom čišćenja podrumskih prostorija pronašao upaljač od ručne granate i stavio ga u džep. Upaljač je nađen kod njega prilikom bjega, a  kasnije su zapovjednici od jednog upaljača pokvarenim telefonom stvorili nekoliko granata i povezali bjegunca s kriminalnim miljeom iz lokalnog narodnjačkog noćnog kluba. Noćenja u pritvoru su bila dodatno osiguranje da bjegunac ne nastavi sa svojom navikom.
Plavokosi cinkaroš, nagrađen za svoj dobro odrađen posao, vratio se s produženog vikenda nekoliko dana kasnije. Umislio je da sada može produžiti svoje vikende po volji. Razvodnici, koji su također ročnici, nisu voljeli cinkaroše i svaki najmanji razlog bio bi dovoljan povod za stegovnu mjeru. Kako je cinkaroš kasnio dva dana u povratku s vikenda tako su mu odredili dva nagradna dana prisilnog rada. Tako je imao vremena podružiti se sa ročnikom kojeg je prije tjedan dana ulovio i predao zapovjednicima.  Sve se vraća i sve se plaća. Dok je plavokosi bio u pritvoru mi smo provalili u njegov ormar i podjelili opremu koju nije uspio preprodati. Kod njega se moglo naći sve. Od čizama do gas maski i rezervnih spremnika za automatske puške. Njegov plijen smo podjelili prema potrebama, kome je što falilo, a ostatak smo zaključali u jednu od praznih kazeta. Temeljitija je bila osveta koju mu je priredio njegov uhićenik. U ta dva dana lukavo ga je ispitivao o njegovim sitnim nedjelima i prevarama. Naveo ga je da mu se pohvali, jer ipak, sad su na istoj strani i u istim govnima. Razlika je bila u tome što je kazna plavokosom bila samo dva dana, a frendu mjesec dana.
Da bi kazne izjednačili zajedno smo osmislili plan. Plavome ćemo napomenuti neke sitnice o lokalnoj radodajki (za koju smo saznali od zapovjednika trećeg voda), on će se zainteresirati i početi će se raspitivati. Priče će biti sočne ali umjerene da ga baš ne uplaše, a adresu ćemo mu dati u zamjenu za šteku cigareta. Točno tako je i bilo osim što je dao samo četiri kutije. Naravno, kako je tek izašao iz pritvora nije mu bio dozvoljen izlazak u grad pa je odlučio pobjeći. Na to smo i računali. Ustao je iz kreveta oko ponoći i uputio se prema tuširaoni, tamo se obukao i prošuljao kroz mračni hodnik kojeg kao i svake noći čuva usnuli požarni. Mi smo spavali obučeni u civilku i čekali da nas požarni obavjesti o bjegu. Čim je plavi izašao požarni nam je pokucao na vrata spavaone. Znali smo da Plavi ide preko zida pa smo otrčali do glavnog ulaza u vojarnu da ga stignemo. Iznad ulaza je bila stražara, a ročnici na straži prijatelji iz trećeg voda. Njihov zapovjednik koji je stajao na balkonu pripalio je cigaretu i mahnuo da nastavimo u tišini. Tog zapovjednika smo zvali Psihomodo, izvedenica iz njegovog prezimena ali temeljena na karakteru. Mrzili su ga podjednako i ročnici i ostali zapovjednici. Dok bi gušteri (friški ročnici) čekali autobus za grad ili odlazili na vikend on bi im kroz psihotične grimase svog sivog lica vikao kajee, idete svojim spermačama, ha!? Nije bilo vojnika u vojarni koji mu nije poželio izbiti zube. Znao je naš plan i sviđao mu se iz nekog nama nepoznatog razloga. Ostao je na stražari zadovoljno izvlačiti zadnje tragove nikotina iz cigarete i cerio se prema gradu.
Čekali smo dok se nije pojavila silueta malog šlampavog izdajice i odmakla stotinjak metara ispred nas. Mi smo šetali elegantno kao ekipa koja se vraća iz Jabuke, a malac ispred nas je svako malo uskakivao u haustore pribojavajući se da se iza dolazećih farova skriva vozilo vojne policije. Kada je došao do navedene adrese stao je zbunjen i počeo brojati katove. Nitko mu nije spomenuo višekatnicu, a kamoli neboder. Rečeno mu je da je njen prozor onaj sa ljubičastim zavjesama i lava lampom pokraj prozora. Zapravo nije znao što je lava lampa, a da je i znao nebi je mogao vidjeti. Ušao je u zgradu odlučan naći stan prema prezimenu koje smo mu dali. Prezimenu ljubavnice zapovjednika satnije. On je pozvonio na zvono stana na trećem katu dok smo mi sjedili na tribini košarkaškog igrališta, pili pivo i gledali početak igrokaza. Vrata je otvorila ona. Plavi je nešto rekao, a njegov slikoviti riječnik je vjerojatno uzbudio zapovjednika Medveda koji se odjednom pojavio u rozom kućnom ogrtaču. Dva dalekozora, nas petero, veliki prozori na hodniku i tri siluete koje se prepiru. Nekoliko šamara, jurnjava niz stepenice i urlanje. Psovke i prijetnje koje su sukljale iz zapovjednikovog grla zvonile su nam kao i prvog dana pri govoru dobrodošlice.
Od sljedećeg dana cijeli vod je bio na prisilnom radu, do daljnjeg. Shvatili smo tada da je „prisilni rad“ zapravo cjepanje drva, ličenje hodnika, čišćenje zapovjedničkih ureda i tome slično. To smo prihvatili bolje nego specijalističku obuku, tj. navlačenje netrzajnih topova po susjednim brdima. Plavi je bio još malo plaviji, pogotovo oko očiju.
Bližio se vikend i bili smo spremni provesti  ga radno kao i cijeli tjedan. Petak. Večernje postrojavanje u boksericama. Psihomodo nas gleda kroz nacereno friško obrijano sivo lice. Stane predamnom i pita A kaj vi radite tu? Pa zapisani ste za slobodni vikend!
Na zapovjed gospodine zapovjedniče!
Idite kući da neki medvjed ne dođe vašim spermačama!
Da gospodine zapovjedniče!
Nagurali smo prljavi veš u torbe i na brzinu obukli civilke. Istrčali smo iz vojarne u vjerovanju da bi se pukovnik Medved mogao pojaviti u svakom trenutku s mrtvačkom vrećomu ruci. Trčali smo po glavnoj cesti prema autobusnom kolodvoru i smijali se ko blesavi, a ni sami nismo znali zašto. Trčali smo sve dok nismo došli do one zgrade. Ona zgrada za koju nisam znao što je. Bolnica ili ludnica. Dobro zadihani, usporili smo pred prizorom zgrade obavijene sumaglicom. Dva tipa su sjedila na prozorskoj dasci sa unutarnje strane rešetki. Svjetlost koja je dopirala preko njihovih ramena kao da je bila jedina ulična rasvjeta na tom djelu ulice. Prilazili smo bliže i kako su siluete polako poprimale i reljefne obrise jedan od njih mi se činio sve poznatijim.
Dečki, imate pljugu?
Izvadio sam kutiju iz džepa i dao Dedi.
Ova ti je s posvetom od Plavog i Medveda...
Haha, ma nisam gadljiv. Ali, kak ste skužili da Medved praši Psihomodovu bivšu?
???






subota, 27. studenoga 2010.

Dostava za dobar frejm

eng. frame: filmska slika ili lažirati nešto, smjestiti nekome






Vožnja biciklom po sjevernom zelenom valu nikad baš nije bila najzdraviji sport, ali otkako su preuredili trake i parkirna mjesta i ofarbali stazu za bicikle, čini se sigurnijom i preglednijom. Južni val je ostao nepopularan za bicikliste. Nema biciklističke staze i promet uvijek djeluje kaotičnije, a razlog je samo uža cesta. Na uskim cestama mimoilaženja, prestrojavanja i driblinzi uvijek se čine na rubu incidenta i nesreće. Takva mjesta pokušam izbjeći ali najčešće nemožeš sam birati rutu.

Prošli ponedjeljak dostavljao sam biciklom nekoliko puta dokumente u zgradu nasuprot muzeja Mimare. Već nakon druge vožnje mi je bilo sumnjivo ili bolje reći glupo to što vozim dokumente što su i nama u kurirsku službu došli faksom. Ali posao mi je da pedaliram i ne postavljam previše pitanja. Prva vožnja je bila odmah rano, još za vrijeme jutarnje gužve. Svi piče na posao, a ja biciklom izvodim urbani napad na pješake di god stignem. To mi je najdraža ranojutarnja zabava. Vidim ljude nagužvane na tramvajskoj stanici kak se stišću, sebično guraju i trude, i svi su uvjereni da se tramvaj misli zaustavit vratima otvorenim točno na tom mjestu. Kaj čovjeka može bolje razbudit nego jedan zalet na takvu masu, naglo kočenje i nekolko finti kroz razbacane ljudolike čunjeve? A i oni znaju cijeniti moje umjeće. Ovisno koliko se potrudim toliko 'bem  ti matera i kišobrana poleti prema meni. Uglavnom, prva tura papira s naznakom Za FTV je bila dostavljena na vrijeme. Pređem prek Trga, spustim se po Gajevoj, izađem na zeleni val i pedaliram na zapad. Naravno, naše ulice nikak ne mogu bez dodatnih popravaka i preuređivanja pa se tak nisam iznenadil ni ovaj put kada sam na križanju s Gundulićevom naišao na veliki narančasti kran. Desetak radnika u plavim mandurama stajalo je oko rupe u asfaltu, a netko je sigurno bio i u njoj. Zapravo, uvjek je više tih šefova oko rupe nego radnika u rupi, jebiga, takva smo država valjda. A ti radovi uvjek zakrče najmanje jednu traku i potrebne signalizacije nikad nema. Ajde, ovaj put je desna traka bila blokirana, a moja friška biciklistička staza na lijevoj strani kolnika i ispod desetak centimetara bljuzge je bila netaknuta. Nije baš da me to zabrinulo ali mi se učinilo da dva radnika na kranu gledaju baš u mene. Ono, dok se tak điram po gradu pozdravim se s gro ljudi i više neznam koga znam ili ko mene zna, kome sam dostavljao ili tko me zna sa tramvajske stanice. Reda radi mahnem ja njima na kranu i viknem - jel zima gore? - a oni se pogledaju i okrenu mi leđa. Možda me nisu čuli.

Drugi poziv za istu rutu je stigao petnaestak  minuta nakon što sam se vratio u firmu. Nova pošiljka isprintanih papira, bez potpisa i žigova i bez neke vidljive hitnosti. Nije mi jasno da netko plaća pedesetak kuna za tako nešto. Zamislio sam situaciju u kojoj se nekome pokvari printer ili faks pa u nedostatku rješenja zove nas. Kaj nije jednostavnije i jeftinije kupit novi printer? Odvezem ja i tu pošiljku,a  gužva još uvijek ko da je čitav Zagreb dobio nalog za hitnu proizvodnju još smoga. U povratku svratim na čaj. Pred vratima Pifa grijem si ruke na staklenoj šalici i proučavam blatobran na biciklu. Bljuzga je biciklu dala onu finu sivo drekastu boju i znal sam da su mi takva i leđa. To srkanje čaja nije moglo trajati više od petnaest minuta ali čim sam se vratio šef je počeo dizati galamu. Da, dostavio sam. Kako kojim putem sam išao? Pa istina, ovaj put sam išao po Ilici pa se spustio po Frankopanskoj pa do Mimare... Molim? Nije mi bilo jasno zakaj šef inzistira da vozim po zelenom valu. Ali kasnio sam u povratku i to radi čaja a ne rute! U redu. Kako vi kažete.

Vozi po zelenom valu, dostavi ove papire na ovu adresu, pozvoni, oni će sići i preuzeti. Znam sve, idem već treći put. Nebudi bezobrazan! Zaboravil sam spomenut da je lik koji je preuzeo paket i prvi i drugi put više gledal mene nego papire kaj sam mu dostavil. Gledal me je nekak čudno, ko da me zna ili zna neku tajnu koja se tiče baš mene. Mislil sam si možda je peder. I prije su mi uletavali takvi sa spikama. Veli jedan, kao, pa kak znaš da ti nebi pasalo, moraš probat, a ja njemu, čuj, ja ti nisam agresivac i ne tučem žene ni pedere, ali, kaj ti moraš probat kak je to dobit ciglu u glavu da bi znao jel ti se sviđa. Ovog sam pital jel' sve u redu, a odgovor je glasio "pa to ćemo uskoro saznati". Pretpostavil sam da se nebude mlatnul ciglom po glavi.

Još malo kasnije i ja vozim istu dostavu već peti put to jutro. Svaki put bih prošao Gajevom, pa na zeleni, pa pokraj krana na cesti. Krajićkom oka bi provjeril one likove na kranu i još uvjek su bili tam. Mislil sam si kak je meni super i toplo dok pedaliram, a oni jadnici se smrzavaju na tom kranu cijelo jutro. Jedan je imal onu lopovsku vunenu kapu, a drugi onu legendarnu savijača frizuru. Sjetil sam se kak je moj stari iz zafrkancije nazdravljal kad je Drago Diklić odustal od tog sizifovog posla i ošišal tih par vlasi. Bil sam klinac al taj čuperak me nije zavaral. Znal sam da je glava ćelava i nisam kužil kak taj striček ne kuži da ga svi kuže. Čitava vojska prikrivenih ćelavaca je nazdravila tom činu legendarnog gospona Dikle i škarama si skratila muke. A ovaj lik na kranu, e neznam, taj je tolko sumnjiv pa mi se sve čini kao da mu je to neka artistička furka. Susnježica je lagano sipila i tih par dlaka na glavi se spojilo u tri sljepljena pramena koja su lagano podsječala na tri štakorska repa. Uf! Sigurno me glad gadno stisla kad me mozak počeo mučiti takvim halovima.

Šesti put mi je već bilo svejedno. Vozim, Pepersi u slušalicama i bljuzga pršti oko mene ko da vozim ralicu. Razmišljal sam o urbanom napadu na semaforu, da nekog zalijem, ali nisam si htio pokvarit ovu ugodu bezbrižne vožnje po još pedeset kuna. Približavam se križanju s Gundulićevom i gledam opet te radnike i skužim da na kranu imaju i kameru?! Lik s lopovskom kapom nekaj šapne kolegi, a ovaj čučne za kameru i primjetim da se upalila crvena lampica. Možda je to samo semafor pa mi se pričinilo. Usporim. Kran se počne micat, a kamera ko da fokusira baš na mene. Ma to je ziher za neko javljanje sa cesata ili se šljakeri zajebavaju s novom igračkom. Možda postavljaju kameru na semafor za ekipu koja voli igrat crvenog vala. Al opet, malo je prevelika za skrivenu kameru. Pogledam dole prema rupi u cesti i skužim još jedna kamera! Frajer u rovu iza nekoliko crveno bijelih greda, drži kameru i sto posto sam siguran, tu me reži, da snima baš mene.
Pali se zeleno i krećem po lijevoj strani, držim se staze i ignoriram kamere i ekipu u plavim mandurama. U sljedećem trenu čujem auto sa prevelikim brojem okretaja kako mi se bliži, pogled mi bježi ulijevo, vidim kameru u rukama suvozača, a suvozač je u automobilu koji juri baš prema meni. Nacereni lik s palestinkom oko vrata drži kameru naciljanu na mene i palcem mi govori da je sve super.

Udarac. Škripa. Lom stakla. Prolivena tekućina iz hladnjaka. Krv u ustima. Sve boje su zažarile i zatim zagasle do crno bijelih silueta. Crveno bijele siluete. Dokumenti su spektakularno vinuli u zrak. Krv mi je na licu i rukama. Ne osjećam noge ni bljuzgu u kojoj ležim. Prljav sam ko unutrašnjost blatobrana. Dokumenti također.  Jebali ih papiri. Jebo bicikl i Shimano Alivio. Od šoka se bol još nije probila do centra urlanje u mojoj glavi. Adidas vojne gojze, komando hlače, komandosica, palestinka i kamera. Jebem ti mater terorističku! Kaj se ceriš iza te brade!? Lik se i dalje ceri. Nasmijem se i ja, ipak, kamera je na close up-u. Ziher mi fali zub.

- Dragi gledaoci, svjedočite novoj eri realne televizije. Big brother, Hrvatska traži zvijezdu i Farma su davna prošlost i faza zametka u našem razvoju. U novoj emisiji „Frame TV“ suočiti ćemo Vas gledatelje sa stvarnim i svakodnevnim situacijama, suočiti ćemo Vas sa Vama iz očiju kamere i iz vaše novonastale situacije. Interaktivni gledatelj, ne, zapravo gost iznenađenja u vlastitoj emisiji. Uvesti ćemo vas u svijet televizije kada se najmanje nadate i bez vašeg znanja. Biti ćete stvarne osobe kao što to i jeste, a vašu intimu, bol i sreću ćemo prenositi u najizvornijem obliku. Slijedi snimka tjedna „Smjestili smo biciklisti“, ozljede su teške i neće proći bez posljedica, ali uz pomoć našeg stručnog tima liječnika, estetskih kirurga i privlačnih noćnih sestara njegov život može postati i kvalitetniji nego prije. Naravno, postoji i pozamašna novčana naknada za sudjelovanje u našoj emisiji, a o tome ćemo kasnije. Pogledajmo sada stravičnu nesreću mladog bicikliste iz nekoliko različitih kuteva. Da, tehnologija je sjajna stvar. Kao da gledamo najljepši gol sa svjetskog prvenstva, zar ne?-

-Tako je Mila, pogledajmo!-









:)