Radim kao zaštitar već šesnaest godina. Nemam nekih strahova prema oružju. Tolike godine rukujem pištoljem i okružen sam ljudima koji su naoružani pa je u mojoj svijesti pištolj samo produžetak budale koja ga nosi. Ja službeni (i jedini) pištolj nakon smjene ostavljam u sefu. Ne podnosim kako se pogledi tinejđera, koji se vraćaju iz škole, ljepe za taj navodni simbol muškosti i zrelosti, dok iskustva govore sasvim suprotno. Svijet se stvarno može podjeliti na ljude koji nose oružje i ljude koji imaju nevjerojatnu sreću ne živjeti sa pola kile metalnog stresa za pojasom.
Moj prvi blizak susret s krivom stranom revolvera zbio se tek prije devet godina. Do tada sam uspješno izbjegao i razbijene boce i noževe i boksere pa je valjda bio red da naletim drito na metalni buncek sa S&W gravurom na dršci. Inače lijep primjerak, dosta cijenjen u određenim krugovima.
U zaštitarskoj uniformi dugih rukava, vozeći se u tramvaju punom polugolih ljudi, osjećao sam se kao božićna šunkica u tijestu, a Božić je davno prošao. Bio je kraj lipnja i vrućina je počela neumoljivo tlačiti. Sumrak je donio djelomično olakšanje ali vlaga je sve više kvarila ruzinave misli. Robi, žgoljavi činovnik iz banke u kojoj radim, stegnute kravate kao da čeka vješanje, problijedio je i malaksavo se uhvatio objema rukama za metalne rukohvate pored izlaza. Stajao sam kraj njega i rekao nešto u stilu ajd, još jedna stanica pa si doma. U tom trenu s leđa se na Robija naslonio čovjek medvjeđe građe i jednako tako neuredne brade. Kako se naslonio tako je i odstupio. Robi se nije osvrtao, malo je pojačao stisak ruku i zauzeo uporište na stepenici. Bradonja je ponovio radnju i time privukao i moju pažnju. Prvo što sam primijetio bio je kolut jegera šlampavo omotan masnim papirom koji je sramežljivo provirivao ispod njegove nadlaktice. Kobasica smještena pod pazuh ovog gorostasa je djelovala zlostavljeno. Čovjek je na sebi imao prljavo žućkastu polo majicu, kratke sportske hlače i plastične natikače. Neobrijano lice čupave, debele glave nadvilo se opet nad Robija i ovaj put nije popustilo. Progovorilo je.
- Kaje!? – istisnuo je div kroz grimasu tipičnu za meksičkog konjokradicu iz filmova Sergia Leonea.
- Kaje?! Kaj se guraš?! -
Robi i ja smo se pogledali podignutih obrva i s neizostavnim „a u pičku materinu“ na pameti. Težina ogromnog tijela priklještila je Robija uz vrata, a crne oči duboko usađene u duplje te debele glave nisu odavale trunke savjesti, suosjećanja ili naznake neslane šale. Počeo sam odgurivati planinu - Ej, polako, smiri se! - i u tom trenu tramvaj je stao, a vrata se otvorila.
Robi je pao na pločnik, a dlakavi čovjek je skočio za njim. Uhvatio sam čovjeka za desnu nadlakticu i osjetio neugodan zapuh isparavanja preznojene majice. Pod dojmom tih intenzivno neugodnih para nisam ni primijetio da je čovjek lijevom rukom izvadio revolver iz džepa svojih sportskih hlaćica. Robi je doslovno odskočio s asfalta i pretvorio se u voštanu figuru batlera koji sa strepnjom čeka na sljedeću perverznu želju svog gospodara. Siguran sam da je trenutak prije od mene očekivao neko čudo ali revolver nas je obojicu pretvorio u poslušne i ponizne jedinke.
- Kaje, oćeš da te upucam? -
Okrenuo je cijev prema meni i moje ruke su same skliznule s njegove debele nadlaktice. Prsti su u padu dotakli i masni papir i jeger. Progutao sam knedlu veličine boksačke rukavice. Ljudi koji su također izišli na toj stanici razbježali su se uokolo, neki su skočili iza obližnjeg grmlja, neki se vratili u tramvaj, neki su jednostavno čučnuli na otvorenom prostoru i žmirećki zauzeli oblik ljudskih ćufti. Ja sam koraknuo lagano unazad i poželio džoker zovi policiju.
- Vi bi mene zajebavali? Pa ja sam takve na frontu jebal ko curice! Kaje!? Kaj me gledaš?! E, sad bi te upucal al mi je žal dragovoljačkog metka, majku ti jebem!!! -
Robiju je dopizdilo, a ja sam ostao profesionalno smiren. Zapravo, obamro sam. Nosio sam pištolj svaki dan dok sam čuvao privatne parkinge i banke u stečaju, čuvao sam direktore koji pljačkaju vlastite firme, čuvao sam njihovu drogiranu djecu po noćnim klubovima, čuvao sam i lihvare i kurve, a sada kad meni treba, taj komad autoriteta trune i projicira hrđu po unutrašnjosti oronulog sefa.
- Spusti to jebem ti mater ili ću te bacit pod tramvaj. - Robi mu je smireno rekao.
- Si me čuo?! -
- Kaj? Ti bi ruku digo na ratnog heroja? Pa trebal bi te odma upucat! - Oči su mu žarile ispod debelih čekinjastih obrva, a jezik kao da je tražio okidač u krivom kutu zategnutih usana.
Ja sam lagano krenuo u desnu stranu, a Robi kontra mene. Navodni veteran naoružan lovačkom kobasom i revolverom našao se u sredini. Polako je shvaćao kakvu scenu je složio ali nije spuštao revolver. Moj plan je bio skočiti mu na leđa ako shvatim da se bliži najgore. Pogledali smo se i Robi je shvatio što namjeravam pa je nastavio prepirku s naoružanim čovjekom. Nekoliko momaka, što su do tad čučali iza grmlja i kontejnera za smeće, potaknuti laktovima svojih djevojaka, utrnućem potkoljenica ili slično, ustali su simbolično, toliko da gorostas zna da ima publiku brojniju od zapremnine bubnja revolvera. Ustao je jedan, drugi, treći, peti, a zatim i nekoliko djevojaka. Trenutak hrabrosti i požrtvovnosti da se spasi jedan činovnik i jedan zaštitar. Neprocjenjivo!
- Sve bi vas sad pobio, samo da mi nije žao dragovoljačkog metka! Mater vam jebem četničku! Sve! - Govorio je tako dok je teturao unatraške preko ceste držeći nas naizmjenično na nišanu. U lijevoj ruci revolver, u desnoj kolut jegera i s pogledom kakvog samo netko tko je preživio rat može nesvjesnim grčem izvesti. Takav je nestao u smjeru Zapadnog kolodvora ne opalivši ni jedan dragovoljački metak.
U banci smo događaj prepričali filmski teatralno, a vođa smjene je posprdno na meni demonstrirao kako bi on razoružao debelu pijanduru i smijao se mom nepoznavanju osnovnih jiu jitsu zahvata. Cure iz jutarnje smjene jako je to nasmijalo, a meni je bilo draže da se smiju nego da u strahu idu na tramvaj. Pištolj naravno i dalje nosim svaki dan. Nemam straha od te hladne cijevi, to je dio posla. Ali jeger nisam okusio već devet godina.
Nema komentara:
Objavi komentar