Babička vještina jedne pudlice ili kovrčava majeutika
Sjedio je u autu i čekao svog mentora, čovjeka koji je imao sve odgovore i znao kako ih držati samo za sebe. Sjedio je dugo i kako je vrijeme prolazilo postajao je svjestan besmislene situacije. Sjedim. Sjedim i čekam. OK, ipak, sjedim za volanom. Ja vozim. Ali zapravo ne vozim. Parkiran sam i čekam. I čekao je. Uvjek je čekao. Bez razmišljanja, pogovora, bez sumnje u svoga gospodara on je uvjek čekao.
Mnogo trenutaka kasnije na parkiralište se dokotrljao stari mercedes 250c, zelen, hrđave boje i obješenog lonca od auspuha. Lonac je nekoliko puta zazvonio po asfaltu prilikom prelaska preko ležećeg policajca i to je privuklo pažnju našeg šofera koji nikuda ne vozi. Zvuk lonca ga je podsjetio na vrtićku, školsku i vojnu kuhinju odjednom i time na žohare, neisprani beštek i amorfna jela bez naziva i okusa. Taj flešbek je bio dovoljan da mu se obrve asimetrično podignu prema proćelavom stalku za kapu s natpisom Žuja je zakon. Zeleno hrđava neman malo je kružila po parkiralištu i stala nekoliko mjesta dalje od našeg šofera koji je i dalje čuvao svoj volan i vodeću poziciju u svom malom ogranku firme. Ne samo da je bio šofer i imao takav sjajan auto (Daewoo Tico je u to vrijeme bio totalno aktualan i još uvjek nitko nezna zašto se Yugo pojavio u više filmova od Tica), već je i otplaćivao rate na isti. Gle, auto je na firmu, al ke, pa nebu firma otplačivala auto koji ti voziš i u privatne i poslovne svrhe. Pola firma, pola ti... Takav dogovor je imao sa svojim mentorom, a polovice su s vremenom postajale sve nejednakije. Iz novopridošlog rustikalnog auta izišla je neka diva jugo/disko/folk kategorije i pod ruku je zgrabila svog smežuranog suvozača očigledno talijanskog podrijetla (jer samo talijan zna da višak gela na kosi zapravo konzervira i čuva kosu prilikom kvarcanja). Godzila i konobarčić su otišli u pravcu suprotnom od onog u kojem je otišao mentor našeg junaka strpljenja, barem se to njemu tako činilo, a već i nije bio siguran jer davno je to bilo.
U hrđavom autu mjesto vozačice zauzela je iritantno bijela pudlica s ružnom frizurom. Baš kao i ostale pudlice bila je super zadovoljna svojom frizurom ali nije podnosila tuđe začuđene poglede na istu. Lajala je da bi privukla poglede i lajala je na ljude koji bi ju primjetili. Lajala je visokim, acetonsko kiselim i menađerski probitačnim glasom, zvuka prodornog kao pad najveće i najglasnije tacne iz ruku šlampavog konobara i sve to u nekoj nepravilnoj dobi ali u odlučnom stakatu.
Naš heroj priče je sjedio odlučno kao poglavica „Četiri kotača“ i misli su mu počele navirati pulsirajući kao nakon tri duboke inhalacije dima lule mira. Prvo je pomislio da je slučajno uključio radio, ali ne, to je bio njegov i samo njegov unutarnji glas. Moraš se pokrenuti! Palo mu je na pamet možda skrećem pameću? i u tom trenutku je bio siguran u to, jer evo, to je već drugi glas. Kako mogu u glavi imati jedan glas koji neovisno o svemu misli svoje i sad odjednom ovaj drugi koji to primjećuje? Primjećuje li i onaj prvi ovog koji sada govori? Pričaju li o meni dok ja spavam? I najgore od svega, pričaju li o meni s glasovima iz tuđih glava?
Opet lavež. Opet cvilež. Opet ta grozna frizura!!!
Gledao je tu pudlicu i tiho sjedio u svom Ticu. Došlo mu je da viče. Nikada nije vikao. Sjetio se karate treninga kada ga je sensei tjerao da prilikom svakog udarca proizvede kratak i glasan HI! Nije mu to išlo. Usta bi mlitavo napravila taj oblik ali čim bi šaka od desnog pazuha krenula prema naprijed, nedostatak entuzijazma i životne volje bi proizveli taj nedefinirani i tihi hugh... Razmišljao je o tim danima i pitao se zašto je to bio takav problem. Evo sada kao odrastao čovjek nikakav problem nemam sa glasnim povicima. Tako je mislio. H! Pomislio je. HI! Ni ovaj nije izašao. Dodaj koji uskličnik, mora uspjeti!
HI!!!
U glavi mu je još ječilo ali usta nisu zauzela ni startnu poziciju. Gledao je psa i divio se toj sposobnosti glasanja. Iako iritantno i nikako estetski prihvatljivo, nedovoljno groteskno da bi bilo art i nedovoljno uvjerljivo da bi bilo zastrašujuće. Kako to uspjeva? Pokušati ću ponovno. Prvo nešto jednostavnije. A. Kao kod zubara. Da, A je najbolji izbor. Opustio je lice, izmasirao ga rukama, nekoliko puta isplazio jezik i pustio onaj zvuk za koji ne postoji slovo. Bilo je to zagrijavanje. Ponoviti još pet puta kao na teretani, 5 serija od 20 sklekova. Osjećao je kako mu žile u jeziku pulsiraju i traže akciju kao napaljeni terijer. Evo, spreman sam, ide!
KHIAAA!!!
Pudlica je stala u šoku. Oči su joj u sekundi narasle za dva broja i lavež u hrđavom mercedesu je prestao. Novonastali zvukoprazni prostor odisao je napetošću...
KAIIUAAAAAAAA!!!
Pudlica je prvotni šok zamjenila nevjericom i pomućenog razuma onako simpatično nakrivila glavu. Nije joj uspjelo biti simpatičnom zbog frizure...
Ideeeeš!!!
Ova samospoznaja kroz krik dostojan kakvog crvenokošca u napadu na plave košulje bila je kao pad berlinskog zida u ustima do tad nijemog heroja parkiranog auta. U tjeskobi ovog predugo parkiranog Tica istisnuo se prišt neslučenih razmjera, namjerio se izići kroz najbolniji dio obraza i znao je da nema povratka. Misli su mu glavom strujale sve brže i brže, napad lucidnosti, hiperventiliranje, luđački pogled i vatrogasci?!?!? Ha?? Kakvi vatrogasci?? Kud sad, nešto gori?
U crvenom Land-Roveru dovezla su se dva vatrogasca i parkirali na sred parkinga uz zvuk onemoćale sirene i lajt šou plave rotirke. Bilo je sunčano poslije podne pa rotirka i nije izazvala pretjerano oduševljenje (njeno je doba noć, a lokacije tajne, ona svijetli zavodnički, a zavedeni se piromanima zovu). Vatreni dečki s nekim metalnim predmetima, vjerojatno pajserom i škarama za lim, prišli su ruzinavoj barci potencirani prijavom neke babe koja ima toliko istančan sluh da čuje kad njenoj kćerki padne nešto prljavo na pamet, pa je eto jadna tri ulice dalje umirala u migrenama zbog laveža ovog psa orijaša zatočenog u razglasnoj kutiji, a mikrofoni u njegovim kutnjacima nisu pomagali ni najmanje.
I tako, dvije minute kasnije dva neustrašiva vatrogasca suočila su se sa tim čudovištom kojeg je do tada frizura štitila od bilo kakve interakcije s ljudima ili životinjama, čak ni buhe nije imao jadan. Ovi vatropišci su se usudili oskvrnuti pseći tabor, uklonili pudlicu s vozačkog mjesta i oslobodlili je s namjerom smještanja u azil za pse. Pudlica to nije shvatila tako plemenito.
Naš heroj je sve ovo gledao kao u kinu. Sjedio je usamljen u ljubavnom sjedalu. Shvatio je cijeli događaj na nekom drugom nivou i počeo se tresti. Misao o psu koji cvili i plače da ga oslobode, o psu koji je toliko gluplji od čovjeka ali opet psu koji se oslobodio iz ralja suncem pregrijalog auta. A on, čovjek, još uvjek je sjedio u autu, tih, uplašen, sam. Zaboravio je na trenutak sreće koji je doživio malo prije vikajući, jer da, vikao je, ali psa su spasili, a čovjeka nisu... Nitko ga nije ni primjetio. Osjetio je ljutnju, muku u želucu i stezanje u crijevima. Prevrtanje u glavi, kontrasti i žar boja probadali su mu oči i sljepoočnice, lice mu se grčilo i zubi škrgutali. Zubi su ga boljeli od tolikog stiska da je povjerovao da ponovno izbijaju, a okus krvi i metala u ustima nadražili su praiskonske porive u dnu njegove svijesti.
Mentor se bližio autu i nonšalantno fućkao melodiju iz nekog jugoslavenskog filma iz doba Čkalje. Čkalja je legenda. Mentor nije... Mentor je ušao u auto. Naš ukorjenjeli šofer sada je sjedio i slušao pripovjest o kurvi koju je mentor obrađivao cijelo prije podne i njenom mužu svodniku koji je stražario pred vratima, o njenom vrištanju i muževom zapitkivanju i provirivanju da se uvjeri da je sve u redu. I tako do trenutka kada je posprdno spomenuo kako je glupa kokoš cijelo vrijeme zanovjetala kako bi trebala dati vode svojem Pufaću, jer glupi recepcionar ne dozvoljava pse u hotelu pa jadni pesek sad mora biti dobar u tatinom mercedesu. Ma dobro da nema vode, sigurno bi opet zapišal pol auta...
Naš šofer je osjetio kako mu se lice razvlači u osmjeh. Osmjeh pun ironije i sarkazma, kiseo kao najkiselija baterija što mu je iscurila u daljinskom upravljaču dok je na telki bilo svjetsko nogometno prvenstvo. Nasmijao se još malo jače, razdvojio čeljusti i pustio urlik koji je ovaj put više zvučao kao zavijanje one pudlice nego njegov karataški HI!
AURAUUIIIIII!!!
Jutro. Ušao je u auto i miris deterđenta i paste za plastiku ga je obradovao. Uključio je radio i pod prstom je osjetio nešto ljepljivo. Hm, malo je ostalo...
Vijesti.
Pronađen je poznati poduzetnik izgriženog vrata i lica, sumnja se na pobješnjelu životinju.
