Space Shit

Moj Space Scooter je uništen. Beživotno leži u pustinji gdje ga ni pauk neće pronaći. Uništio ga je jedan od Apsolutnih. Naravno. Mogu sjediti ovdje na rubu kratera i psovati i zavijati ali kakva korist. Vozilo nalik na Renault Twingo kakav su vozili moji pra pra pra tamo dolje na zemlji prije oko 250 godina ali s pogonom na nuklearni dual core sada je zabijeno u mjesečevu pješčanu koru. Guzica mu strši u zrak, a iz mlaznica izlazi plavkasti magličasti dim.

Apsolutni je svoj Drifter kao i uvjek uključio na autopilota, a ovi noviji, skuplji i nabrijaniji modeli imaju nevjerojatne senzore koji ne prepoznaju modele letjelica sklepane prije 2247. godine. Oni zapravo pomisle da se radi o omanjem meteoritu, a to ih ne potakne na eventualnu promjenu smjera, ma neee. Vrijeme je novac. Njima takav susret aktivira najnovije laserske topove zvane Sticky Fingers. Ti topovi odašilju zrake koje ometajućem objektu promjene smjer kretanja, dodaju mu veliku opterećujuću masu i time ga zakucaju u obližnje parkiralište, restoran ili u vojni objekat (koji također opali iz svojih topova ali puno razornije moći). Sreća moja da me nije srušio kod kineske vojne baze ali volio bih da sam bliže civilizaciji. Sad moram sjediti ovdje dok Sticky Fingers ne popusti. Da, to djeluje i na ljude. Trenutno imam oko 400kg i da nisam izletio kroz šoferšajbu još bi sjedio u svemirskom fići. Sreća je i u tome što se to desilo tu, na Mjesecu. Na zemlji bih imao toliko kila da bi mi se kosti smrvile. Apsolutni smišljaju nova čuda svaki dan ali posljedice su im manje bitne. Modifikacije i dodatni update-ovi za vozila (kao i sve ostalo) koštaju previše pa je normalno da netko s vozilom npr. baždarenim na Mjesečeve uvjete uleti u zemljano gravitacijsko polje i uzrokuje prometni kolaps.

Drukčija je situacija s Mjesecom. Ako letjelica baždarena na zemaljske uvjete uleti na mjesec, eee, ona ovdje postaje mega jurilica. Naravno, to je sport kojim se vole baviti djeca Apsolutnih. Sa navršenih četrnaest godina za poklon dobiju bezazleno prevozno sredstvo nalik mojem Space Scooter-u i nakon par krugova po kvartu nabave dodatni nuklearni spremnik, djevojku koja želi večeras posjetiti vidikovac i pravac Mjesec. Najpopularniji fukodrom u ovom djelu galaksije. Davno su prošla vremena kad su klinci na fukićima promatrali Mjesec. Ali ti klinci su još super. Neznaju vozit, neznaju pravila, rade pizdarije i ginu. Ali koliko toliko gledaju kud voze. A ovaj Apsolutni koji me pokupio je gledao u svoj poslovni raspored, uključio auto pilota, podesio na najkraći i najbrži put do svog ureda, upalio sve senzore (koji kao što sam rekao ne rade baš kako bi trebali), uključio lasere (koji odlično rade) i pustio si preko šoferšajbe najnoviju sapunicu o davno zaboravljenim ravnicama Meksika i glavnom liku koji se vraća s Mjeseca i podiže farmu genetski modificirang kukuruza, dok ga njegova draga podržava, a punica s vrha obližnje planine šalje oluje i gromove u obliku poreznih istražitelja, sanitarnih inspekcija i prostitutki koje ga zavode. TO ja osuđujem!

Taksisti opet štrajkaju. Od kad je izgrađen glavni portal za teleportaciju samo pizdarije oko toga. Sada su zakrčili prilaz portalu i time zaustavili sav međugalaksijski promet. Jedina nelogičnost je što međugalakcijski promet nikako ne ugrožava domaće taksiste već im donosi posao. Kako to već biva njihov sindikat je financiran iz raznih fondova raznih firmi sa raznim motivima i interesima pa...

Sjedim i čekam da olakšam i da se olakšam. Sad mi se i kenja. Upravo ću u skafander ispustiti govno od nekih četrdesetak kila. Jebenti. Ćale bi bio ponosan. Skafander je predviđen za obavljanje nužde i ovaj model koji nosim je predviđen za max dva pražnjenja crijeva ukupne težine do jednog kilograma i ispuštanje dvije litre urina. Spremnik sa prahom koji u dodiru s mokraćom postaje želatinasta masa me ne brine previše. Prazan je i suh kao pijesak ove pustinje koja doslovno nikada nije kišu doživjela. Ok, osim kiše meteora. Ali spremnik za fekalije s crvenim natpisom MAX 1KG mi je pokrenuo lavinu matematičkih zadataka u glavi. Osim toga, kako čovjek može znati kolko mu je težak teret u crijevima? Kako zapravo znaš koliko ćeš smeđe materije izbaciti iz sebe? I ako nekim slučajem netko zna, što onda? Pusti van samo pola šnite? Apsolutni sigurno znaju. Ili znaju ili imaju velike i komotne spremnike koje možda mjenjaju samo jednom tjedno... Neznam. Ali znam da se još uvjek nemogu pomaknuti jer sam pogođen laserskom zrakom koja je nekim logaritmom pomnožila moju i težinu moje letjelice i sada dragoj napokon mogu reć, ej, najteža muda u ovom djelu galaksije bejbe!

Postaje mi hladno i čim uspijem ustat idem do krntije prikopčat se na napajanje. Odjelo zadržava toplinu tijela, toplinu izmeta i toplinu kisika u spremniku otprilike 24 sata. Naravno ako ga prethodno za isto napuniš i podesiš sve filtre. Prošlo je dva sata od mog prisilnog slijetanja i polako osjećam kako mi se palci na nogama smrzavaju.

Poslao sam hologramski prikaz situacije u centralu Vučne službe. Poslao sam isti takav svojoj djevojci. Poslao sam Apsolutnog u tri pizde materine. Poslao sam poruku mami da neću stić na večeru. Poslao sam frenda da mi nahrani mačka. Zvao sam taxi ali ne želi doć po mene jer mu je neisplativa ruta, da ne izgubi red na holodeku gdje čeka turiste. Ma dobro je. Sve što sam mogao napravio sam. E da, markacijska zraka. Da me lakše uoče kad budu dolazili po mene. Bzzzing! Iz kacige su u nebo suknule tri zrake. Plava, žuta i crvena. Rotiraju se, šire i sužavaju. Lijep lajtšou. Ovo će posisat zadnje trzaje energije iz odjela za čas.

Odgovor od Vučne službe. Vi ste br. 1248 na listi čekanja. Šaljemo redovni update svakih pet minuta. Cijena redovnog update-a je 0,25% vaših mjesečnih primanja. Cijena svakog dodatnog update-a je dodatnih 0,45% vaših mjesečnih primanja. Ukoliko ste član WFC-a (World Flying Club) prvih pola sata update-a su besplatni, a dodatni update-ovi iznose 0,17% prvih sat vremena čekanja. Mrak! Tisućudvjestočetrdeset i osmi sam na redu! Ali ovo je jedina dobra situacija kad si siromašan. Meni uzimaju 0,25% plaće, a isto tako i nekom bogatunu. I? Koga im se isplati prije spasiti? Ha? HA? Pa mene naravno! Mogu se kladit da će šleper prije doć po mene nego po nekog milijardera sa plaćom 367 puta većom od moje! Hahahahha!

Osim ako taj lovaš nije uplatio neku egzotičnu varijantu osiguranja za koju ja ni čuo nisam...

Jebemu.

Stiže odgovor od frenda. Mačak pobjego iz stana. Nije bed, ima skafander. Mrak. Kada na Mjesecu vodite ljubimca u šetnju mora nositi skafander, inače pobenavi. Nuždu obavlja u skafander. Ali, skafanderi za životinje imaju rasteretni ventil i apsorbacijske ćelije koje iz izmeta vuku energiju. Sve se koristi. Toplina, biomasa, bioplin... Urin se prerađuje i mačka ili pas ima stalnu zalihu vode, a preostali nitrati koriste za vatreno oružje instalirano na kacigi. Ponekad su psi čuvari naoružani i laserima, a mačkama se uglavnom daju laka vatrena oružja koja zapravo samo stvore bljesak i oblak magle koji joj služi da pobjegne od psa ili češće od Kraterskih Štakora. Štakori su često veći od prosječnih pasa, a zapravo i potječu od prvih pasa dovezenih na mjesec. Davni pokušaji da se na mjesecu proizvodi kisik i stvori ozonski omotač donekle su uspjeli, a prve životinje koje su imale čast šetati mjesečevom površinom bez skafandera bili su genetski dorađeni psi. Kao u nekom laboratoriju uspješnost se mjerila na velikom uzorku testnih štenaca i odraslih pasa i neminovno je bilo da će se neki preživjeli prilagoditi na život na Mjesecu. Čak i sa neuspjelim ozonskim omotačem. Ti psi, Kraterski Štakori, ipak nemogu živjeti od stijenja pa su se okomili na sve živo i neživo, a da ne liči na kamen. Svakodnevno napadaju ljude, lebdeće kontejnere za smeće, magnetne dostavljače gotove hrane, pse i mačke. Naročito vole mačke. Naravno. Susret mačke i štakora sliči političaru koji se susreo sa svojom savjesti. Prvo se gledaju ukočeno i znatiželjno. Zatim štakor poželi onako prijateljski prići bliže, kao dobri smo si. Mačak u šoku i nevjerici poželi pritisnuti tipku za samouništenje, a taj moždani impuls aktivira top na njegovoj kacigi. Štakor je odbačen pedesetak metara u daljinu, a mačak se od buke i bljeska ošamuti i ukaki u skafander. Na kraju prerade izmeta kroz ventil ispadne crna kuglica sa serijskim brojem skafandera koju je vlasnik ljubimca dužan pokupiti i odložiti u lebdeći kontejner za smeće. Moš mislit.

Evo, popušta. Polako podižem ruku s koljena. Još uvjek je barem tri puta teža. Prsti vise ravno prema dole i nemogu sklopiti šaku. Uf! Odustajem. Ali kroz nekih tri četvrt sata ili nakon nekih devet update-ova Vučne službe siguran sam da ću već stajat na nogama. I bit usran do koljena...

Zanimljivo je kako ljudski skafander, koji je rađen po pretpostavci da čovjek zna kolko će izbivati od civilizacije i da pomno planira svaki svoj dulji boravak u divljini, upravo iz tih razloga nema sve ove dodatne điđe i baje za preradu biomase i proizvodnju energije i nemože se samoodržavati kao skafander za ljubimce. To je to. Kakam vam na vaš S800 s poliamidnom podstavom i ultralakom karbonskom kahlicom. Hghhhhhh!!!

Kod upotrebe Sticky Finger lasera bitno je znati još neke pojedinosti. Neživi elementi duže ostaju pod utjecajem njegove zrake. Čista je logika da živa bića brže apsorbiraju učinke nego recimo jedna aluminijska letjelica. Prokrvljeno ljudsko tijelo ima svoju energiju i poništi djelovanje te opterećujuće zrake u prosjeku za tri do četiri sata. Dok vozila znaju ostati nepokretna i cijeli dan, tj. ono što se na Zemlji smatra danom. Da, sve živo brže olakša. Ja sam živ. Još uvjek. Ali ovaj smeđi teret koji sam izbacio iz sebe nije tako živ i još uvjek ima četrdesetak kila. Divotica!

Zing!

Stiže mi poruka!

Gospodine Schteff! Vaš ljubimac sa čipom br. 089709356 u skafanderu serijskog broja 5566348829 je izbacio kuglicu na ulazu broj 63-zapad u šoping centar Stargate. Kuglica je blokirala vrata i uzrokovala istjecanje 567m3 Apsolutnog zraka. Račun stiže. Kuglicu podignite na šalteru broj 2543 u zgradi Centra za sudstvo, javno zdravstvo, baždarenje tlačnih pumpi i ostalo.

Zing!

Sada ste 1247. na listi čekanja. Vaš spas u zadnji čas, World Flying Club.

Spas u zadnji čas.

U ZADNJI ČAS?

Zing!

Kaje bilo? Kak nebuš došel na večeru? Kaj, mama ti više nije potrebna? Budeš ti još plakal za menom. Ova tvoja mršavica mikrovalnu nezna uključit. Zapamti kaj sam ti rekla, još buš cvilil za menom!

Mama, ljuta.com!

U blizini je starački dom. Staračke domove odavno smještaju u ovakve zabiti. Čovjek bi rekao pa da, udaljenost od gradske vreve, spokoj, lijep pogled na majčicu Zemlju i život iza sebe...
Ne.
Možda su obitelji tih staraca zahtjevale da ih se što dalje odvede ili su svi ti starci uplatili velike novčane svote da se izgradi sigurno utočište za koje njihove obitelji željne nasljedstva neće znati?
Ni to.
Starački domovi su ovdje iz jednostavnog razloga. Godine 2178. balkanski znanstvenik, biolog i TV prorok dr. Ćutibre otkrio je načine prelaska u tuđu svijest, uzurpiranja tuđeg tijela i manipuliranje istim. Na taj način je skoro uspio osigurati pobjedu tadašnjeg omraženog kandidata za predsjednika općine. Osobno je ulazio u svijest svakom pojedinom biraču i na taj način primorao da glasaju za Baburu Grumka. Među ostalih tristosedamnaest kandidata on je imao uvjerljivo najveći postotak glasova. Sedam zarez četrdeset i pet posto glasova pripalo je njemu. Prvi najbliži kandidat je imao nula zarez sedamdeset i pet posto glasova, a to je devet zarez devet tisuća tristo trideset tri (i još masa trojki u nastavku) puta manje od Babure Grmka. Da je razlika bila desetostruka Babura bi bio proglašen pretsjednikom isti čas. Ovako su izišli na drugi krug izbora i obojca se diskvalificirali u TV dvoboju.

A zašto su dakle svi ti starci ovdje? E pa, oni su stara škola. Inovacije dr. Ćutibreta ubrzo su implementirane u školski sustav i sva elita Apsolutnih i poneko visoko rangirano sjemenište obrađivali su tehnike prelaska u tuđu svijest, etiku istog, vladanje u tuđem tijelu, higijenu misli i ostale problematike. Kako su u mladosti bili na vrhuncu časnosti i poštenja i stvarno uvjereni u ispravno odnošenje prema bližnjem, nisu se usuđivali poigravati s ovim tehnikama. Zapravo, svi Apsolutni su genetski zakinuti za smisao za humor, a sada kao i većini normalnih penzionera prikovanih za krevete, hodalice ili kolica umovi su im se počeli poigravati sa potisnutim željama i prisjetivši se starih tehnika prelaska u tuđa tijela tražili bi putene užitke u mladim tijelima oko njih. Starci su se znali okupljati kao bande u šoping centrima pa skupno prelaziti u grupe srednjoškolaca što su svakodnevno obilazili dućane. Stare kosti bi sjedile u predvorju šoping centra dok bi golišava mlada tijela jurila po garderobama, razbacivala odjeću i životinjski se seksala. Tako je krenulo. Ubrzo su se neki penzići osamostalili i vršili napade na kućanice, blagajnice, policajce i tko zna koga sve ne. Jednom prilikom je premijer Salamander u sred sjednice vladajuće stranke ustao i rekao „Meni je dosta, gledam ovog idiota cijeli dan i ne vjerujem što vidim. Sestro, ako vi nećete promjeniti program, ja ću promjeniti premijera! Gospodo, neopozivo dajem ostavku!“. Cijela država je zanijemila. Svima nam je bilo jasno da su penzići prevršili mjeru. Iako, svidjela nam se ostavka.

Sjedim i mislim, ne vjerujem da će neki penzić uletit u moje tijelo u ovom trenutku. Nebi imalo smisla. Oni su tamo na toplom, gledaju sapunjare, silikonske sestre ih peru, hrane i zadovoljavaju. Koji penzić bi sad volio biti ovdje, smrznut i usran?

JEGER MASTER

Radim kao zaštitar već šesnaest godina. Nemam nekih strahova prema oružju. Tolike godine rukujem pištoljem i okružen sam ljudima koji su naoružani pa je u mojoj svijesti pištolj samo produžetak budale koja ga nosi. Ja službeni (i jedini) pištolj nakon smjene ostavljam u sefu. Ne podnosim kako se pogledi tinejđera, koji se vraćaju iz škole, ljepe za taj navodni simbol muškosti i zrelosti, dok iskustva govore sasvim suprotno. Svijet se stvarno može podjeliti na ljude koji nose oružje i ljude koji imaju nevjerojatnu sreću ne živjeti sa pola kile metalnog stresa za pojasom.
Moj prvi blizak susret s krivom stranom revolvera zbio se tek prije devet godina. Do tada sam uspješno izbjegao i razbijene boce i noževe i boksere pa je valjda bio red da naletim drito na metalni buncek sa S&W gravurom na dršci. Inače lijep primjerak, dosta cijenjen u određenim krugovima.

U zaštitarskoj uniformi dugih rukava, vozeći se u tramvaju punom polugolih ljudi, osjećao sam se kao božićna šunkica u tijestu, a Božić je davno prošao. Bio je kraj lipnja i vrućina je počela neumoljivo tlačiti. Sumrak je donio djelomično olakšanje ali vlaga je sve više kvarila ruzinave misli. Robi, žgoljavi činovnik iz banke u kojoj radim, stegnute kravate kao da čeka vješanje, problijedio je i malaksavo se uhvatio objema rukama za metalne rukohvate pored izlaza. Stajao sam kraj njega i rekao nešto u stilu ajd, još jedna stanica pa si doma. U tom trenu s leđa se na Robija naslonio čovjek medvjeđe građe i jednako tako neuredne brade. Kako se naslonio tako je i odstupio. Robi se nije osvrtao, malo je pojačao stisak ruku i zauzeo uporište na stepenici. Bradonja je ponovio radnju i time privukao i moju pažnju. Prvo što sam primijetio bio je kolut jegera šlampavo omotan masnim papirom koji je sramežljivo provirivao ispod njegove nadlaktice. Kobasica smještena pod pazuh ovog gorostasa je djelovala zlostavljeno. Čovjek je na sebi imao prljavo žućkastu polo majicu, kratke sportske hlače i plastične natikače. Neobrijano lice čupave, debele glave nadvilo se opet nad Robija i ovaj put nije popustilo. Progovorilo je.

- Kaje!? – istisnuo je div kroz grimasu tipičnu za meksičkog konjokradicu iz filmova Sergia Leonea.

- Kaje?! Kaj se guraš?! -

Robi i ja smo se pogledali podignutih obrva i s neizostavnim „a u pičku materinu“ na pameti. Težina ogromnog tijela priklještila je Robija uz vrata, a crne oči duboko usađene u duplje te debele glave nisu odavale trunke savjesti, suosjećanja ili naznake neslane šale. Počeo sam odgurivati planinu - Ej, polako, smiri se! - i u tom trenu tramvaj je stao, a vrata se otvorila.

Robi je pao na pločnik, a dlakavi čovjek je skočio za njim. Uhvatio sam čovjeka za desnu nadlakticu i osjetio neugodan zapuh isparavanja preznojene majice. Pod dojmom tih intenzivno neugodnih para nisam ni primijetio da je čovjek lijevom rukom izvadio revolver iz džepa svojih sportskih hlaćica. Robi je doslovno odskočio s asfalta i pretvorio se u voštanu figuru batlera koji sa strepnjom čeka na sljedeću perverznu želju svog gospodara. Siguran sam da je trenutak prije od mene očekivao neko čudo ali revolver nas je obojicu pretvorio u poslušne i ponizne jedinke.

- Kaje, oćeš da te upucam? -

Okrenuo je cijev prema meni i moje ruke su same skliznule s njegove debele nadlaktice. Prsti su u padu dotakli i masni papir i jeger. Progutao sam knedlu veličine boksačke rukavice. Ljudi koji su također izišli na toj stanici razbježali su se uokolo, neki su skočili iza obližnjeg grmlja, neki se vratili u tramvaj, neki su jednostavno čučnuli na otvorenom prostoru i žmirećki zauzeli oblik ljudskih ćufti. Ja sam koraknuo lagano unazad i poželio džoker zovi policiju.

- Vi bi mene zajebavali? Pa ja sam takve na frontu jebal ko curice! Kaje!? Kaj me gledaš?! E, sad bi te upucal al mi je žal dragovoljačkog metka, majku ti jebem!!! -

Robiju je dopizdilo, a ja sam ostao profesionalno smiren. Zapravo, obamro sam. Nosio sam pištolj svaki dan dok sam čuvao privatne parkinge i banke u stečaju, čuvao sam direktore koji pljačkaju vlastite firme, čuvao sam njihovu drogiranu djecu po noćnim klubovima, čuvao sam i lihvare i kurve, a sada kad meni treba, taj komad autoriteta trune i projicira hrđu po unutrašnjosti oronulog sefa.

- Spusti to jebem ti mater ili ću te bacit pod tramvaj. - Robi mu je smireno rekao.
- Si me čuo?! -
- Kaj? Ti bi ruku digo na ratnog heroja? Pa trebal bi te odma upucat! - Oči su mu žarile ispod debelih čekinjastih obrva, a jezik kao da je tražio okidač u krivom kutu zategnutih usana.

Ja sam lagano krenuo u desnu stranu, a Robi kontra mene. Navodni veteran naoružan lovačkom kobasom i revolverom našao se u sredini. Polako je shvaćao kakvu scenu je složio ali nije spuštao revolver. Moj plan je bio skočiti mu na leđa ako shvatim da se bliži najgore. Pogledali smo se i Robi je shvatio što namjeravam pa je nastavio prepirku s naoružanim čovjekom. Nekoliko momaka, što su do tad čučali iza grmlja i kontejnera za smeće, potaknuti laktovima svojih djevojaka, utrnućem potkoljenica ili slično, ustali su simbolično, toliko da gorostas zna da ima publiku brojniju od zapremnine bubnja revolvera. Ustao je jedan, drugi, treći, peti, a zatim i nekoliko djevojaka. Trenutak hrabrosti i požrtvovnosti da se spasi jedan činovnik i jedan zaštitar. Neprocjenjivo!

- Sve bi vas sad pobio, samo da mi nije žao dragovoljačkog metka! Mater vam jebem četničku! Sve! - Govorio je tako dok je teturao unatraške preko ceste držeći nas naizmjenično na nišanu. U lijevoj ruci revolver, u desnoj kolut jegera i s pogledom kakvog samo netko tko je preživio rat može nesvjesnim grčem izvesti. Takav je nestao u smjeru Zapadnog kolodvora ne opalivši ni jedan dragovoljački metak.

U banci smo događaj prepričali filmski teatralno, a vođa smjene je posprdno na meni demonstrirao kako bi on razoružao debelu pijanduru i smijao se mom nepoznavanju osnovnih jiu jitsu zahvata. Cure iz jutarnje smjene jako je to nasmijalo, a meni je bilo draže da se smiju nego da u strahu idu na tramvaj. Pištolj naravno i dalje nosim svaki dan. Nemam straha od te hladne cijevi, to je dio posla. Ali jeger nisam okusio već devet godina.

"KNJIŽEVNI KRUG" Karlovac

http://www.knjizevnikrug-karlovac.hr/natjecaj.html

REZULTATI NAGRADNOG NATJEČAJA "ZLATKO TOMIČIĆ" ZA KRATKU PRIČU

ZAPISNIK SA SJEDNICE PROSUDBENOG POVJERENSTVA ZA DODJELU NAGRADA

Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Jasenka Staničić, prof., Goran Gerovac i Željko Mavretić, razmotrilo je sve pristigle književne radove, koji su zadovoljavali kriterije Natječaja "Zlatko Tomičić" za kratku priču u organizaciji "Književnog kruga" Karlovac. Od 135 kratkih priča Prosudbeno povjerenstvo odabralo ih je 10 od kojih su tri nagrađene kako slijedi...